ZRNO PIJESKA

ZRNO PIJESKA

Sveukupno, nastup je nevjerojatno dojmljiv amalgam koji djeluje kao metafora i što je na svojim vrhuncima posjetitelju jasno davao do znanja da se nalazi u vrlo intimnom svijetu

»Oprostite što mi je trebalo dvadeset godina da dođem ovamo«, ispričao se kantautor Howe Gelb (Tuscon, Arizona) na samu početku nastupa. Nimalo čudno, jer baš kao što je Zagreb svjetska glazbena periferija, tako je i Gelb, usprkos golemoj ulozi u stvaranju cijelog odjeljka američke alternativne glazbene scene, samo tržišna marginala.

Iako danas Howea Gelba nazivaju »kraljem alt-countryja« i »ocem americane«, njegovo je ime i dalje nepoznanica za širu publiku. Uporno izbjegavanje marketinških uzoraka i distribucija putem nezavisnih etiketa Gelbu su osigurali relativnu opskurnost. Ipak, vođenje sastava Giant Sand, kroz koji su prodefilirala mnoga važna imena scene, uloga u stvaranju Calexica i Friends of Dean Martinez te brojni manji projekti i suradnje s etabliranim glazbenicima priskrbili su Gelbu veliki ugled u znalaca.

Solo nastup nije nimalo neuobičajen za Howea Gelba, koji, kako diskografski tako i uživo, često djeluje kao izdvojeno zrno Giant Sanda. Kao što su dobri poznavatelji kantautorova opusa mogli i očekivati, jer Gelb ne zazire od grešaka i slučajnosti, koncert se pokazao iznimno spontanim i bez fiksne set-liste u kojem je umjetnik, posežući iz obilja građe, skladbe izvodio izmjenjujući gitaru i klavir kao prateće instrumente te rabeći razna pomagala za distorziju vokala i instrumenata.

Jednoipolsatni program, sačinjen od skladbi s posljednjega solo albuma (‘Sno Angel Like You), skladbi Giant Sanda i obrada, stvorio je svojevrsni glazbeni film noir koji se često, bez gubitka melodioznosti, kolebao na rubu eksperimenta. Gelb je u skladbe, temeljene na folk i country izmjenama akorda, spontano ubacivao žešće ili atonalne ulomke, postižući tako kontrast koji je još više naglašavao melodiju. U svemu se nonšalantno poigravao standardima (Fly Me To The Moon) i stereotipima (dječje pjesme) miješajući, primjerice, Cashovu Ring of Fire i Hey Jude Beatlesa ili nadopisujući Donizettijevu ariju Una furtiva lagrima vlastitim meditativnim stihovima.

Između uvodne Paradise Here Abouts, ode kompleksnosti i neizvjesnosti sredovječja, do završne Arizona Amp and Alternator, Gelb je isprepleo akustične tonove s korozivnom elektrikom (That’s How Things Get Done), ubacivao pasaže iz svoje zbirke klavirskih instrumentala te sve držao u stalnoj ravnoteži (»ja nemam hitova«, uzvratio je na odobravanje iz publike), a sve u who gives a shit-maniri post-beatnik veterana kojem, ipak, nije svejedno kakav je svijet u kojem živi.

Gelbov je glas suh, dubok i hrapav, ali mekan, a vokalni stil mješavina šapata i govora, poput onog Robbieja Robertsona ili Kurta Wagnera, a u kombinaciji sa stihovima tipa »bone yard hounds a barking« još jednom se potvrdila i srodnost s estetikom Toma Waitsa i Jima Whitea.

Sveukupno, nastup je djelovao poput slijepljena kolaža minimalističkih post-modernih vinjeta u kojem je prevladavao ugođaj prašnjava death valley folka s dozom poremećena jazza – nevjerojatno dojmljiv amalgam koji djeluje kao metafora i što je na svojim vrhuncima posjetitelju jasno davao do znanja da se nalazi u vrlo intimnom svijetu.

Velimir Cindrić