VOLIM FIDELA

VOLIM FIDELA

Vjerujem da je Al Qaida odgovorna za 11. rujna, no najveća je zavjera ono što se dogodilo nakon toga. Zemlju su preuzeli ljudi koji su taj zvjerski teroristički čin politizirali i iskoristili da započnu bespredmetni rat. Kada imate dvadesetak ljudi koji potpuno ignoriraju vladine odredbe i prekrše sva moguća pravila i zakone, proberu koje će vam informacije servirati i zatim započnu rat u Iraku zbog kojega god vlastitog razloga, za mene je to urota bez presedana

Oliver Stone redatelj je vrlo posebnih ljudskih priča, uvijek politički i društveno relevantan te vrlo emotivno i strastveno posvećen temi koju obrađuje. Kao redatelj pojavio se 1973. filmom Seizure, no uspješan početak njegove karijere obilježio je scenarij za film Midnight Express 1978, za koji je dobio i prvog Oscara. Pet godina poslije slijedi scenarij za Scarface (Lice s ožiljkom), a 1986. potpisuje kao redatelj čak dva filma, Salvador i Platoon, koji se smatra jednim od najboljih filmova o vijetnamskom ratu, a Stoneu je donio drugog Oscara. Treći je dobio za Born on the Fourth of July (Rođen 4. srpnja), još jedan film koji govori o ratu u Vijetnamu.

Oliver Stone znao je iz osobnog iskustva za sve strahote vezane uz taj rat. U Vijetnamu je bio kao vojnik od 1967. do 1968, dvaput je ranjen, a nagrađen je i Brončanom zvijezdom za hrabrost. No, iz Vijetnama Stone ne nosi samo ratna sjećanja, radio je tamo kao nastavnik. Prije no što je odlučio postati filmaš, Stone je bio još mornar, taksist i prodavač.

Stone je u filmovima obrađivao gotovo sve najvažnije događaje i osobe iz novije povijesti svoje domovine, Sjedinjenih Država. Osim rata u Vijetnamu na meti su bili i Wall Street, ubojstvo Kennedya JFK, kontradiktoran predsjednik Nixon, glazbena ikona Jim Morrison The Doors, bejzbol Any Given Sunday (Samo igra). Pa nije čudno da je baš on bio izbor za redatelja filma World Trade Center, koji govori o terorističkom napadu na New York 11. rujna 2001.

Kada i zašto ste odlučili raditi film s temom 11. rujna?

— Nikada se nisam bavio mišlju da radim film s temom 11. rujna. Scenarij sam dobio, potpuno gotov, a cijelu priču istražila je uz pomoć producenata i jako dobro napisala Andrea Berloff. Čim sam ga pročitao vrlo me ganuo i rekao sam sebi: nikada nisam na ovaj način razmišljao o 11. rujna. Priča o dvojici koja su preživjela pakao koji je nemoguće i zamisliti. Zar nije čudesno, dvije se takve zgrade sruše, tisuće ljudi poginu, a njih se dvojica izvuku. Smatram da ti ljudi zaslužuju naše poštovanje i naše vrijeme da saslušamo ono što nam žele reći. Možda će nekima sve to izgledati sladunjavo, no njih dvojicu na životu je održala ljubav prema obitelji, vjera i briga koju su posvećivali jedan drugomu. To je film o humanosti i želji da se pomogne drugima, jer svi mi trebamo jedni druge, nitko ne može opstati sam. Oni su stavili život na kocku da spase druge ljude, a na kraju su njih spasili drugi koji su jednako razmišljali. Film se protivi konceptu individualizma, što je usputno rečeno i tema moga filma Any Given Sunday (Samo igra), filma o bejzbolu koji je razumjela samo nekolicina ljudi, pojedinac ne može biti junak ako je riječ o timskom radu. Vjerojatno postajem dosadniji što sam stariji, no sve više vjerujem u duh zajednice.

Američka premijera vašeg filma već je održana. Jeste li zadovoljni kako ga je publika primila?

— Za ovaj sam film dobio najbolje kritike u cijeloj karijeri, osim možda Platoona, pa prema tome mogu reći da posao ide dobro i imam sve razloge da budem zadovoljan. Ljudi vole drame pa će nedvojbeno film biti vrlo uspješan.

Vjerujete li da će film pobuditi jednake osjećaje i u publike izvan Sjedinjenih Država?

— Mislim da će i u Europi biti jednako primljen, jer film govori srcem, a tema mora svakoga ganuti. Ista se priča može razviti i ako bi se radio film o podmetanju bombi u Madridu ili u Londonu, kao i o potresu ili cunamiju u Aziji. Za mene je to priča o želji da se preživi ili, točnije, što nas može održati na životu u najopasnijim situacijama. Znam da će se uvijek naći oni koji će i ovaj film politizirati, no to čine novinari koji razmišljaju apstraktno pa su pritom nažalost izgubili svoju humanu stranu. No, ja još jednom želim istaknuti, u filmu nije riječ o zauzimanju političkih stajališta, nego o osjećajima. Osjećaji zbližuju ljude, politika, kao i religija, razdvajaju ih. Ja mrzim politiku i mrzim religiju.

No, u ovom filmu vjera ima pozitivnu ulogu?

— Ovdje križ znači Willov život. Isus se pojavljuje u za njega vrlo kritičnom trenutku, kad je zaista blizu smrti i Isus mu vraća životnu snagu. John također moli, no on je zaista vrlo pobožan čovjek. Marinac koji dolazi u pomoć spasiocima radi u crkvi i on najprije traži dopuštenje da ode u New York svom pastoru. Ja sam u ovom slučaju samo pokazivao činjenice. Ti su ljudi zaista takvi i ja nisam imao namjeru osuđivati njihov način života. Čak i da sam ateist, ne bih mogao napraviti film drukčije, jer to su bili ključni razlozi koji su ih održavali na životu ili im davali poticaj za njihove odluke. To su bili njihovi razlozi, a ja poštujem tuđe mišljenje i ponašanje.

U sceni s Isusom on u ruci drži bocu s vodom i drago mi je što se publika smije za te scene, jer to znači da su razumjeli o čemu je riječ. Shvatili su da je riječ o luckastoj viziji.

Jeste li vidjeli film United 93?

— Da, vidio sam film i vrlo je dobar, no to je drukčija priča, rađena drukčijim stilom i budi drukčije osjećaje od filma WTC. Tamo se već na početku zna da će svi u zrakoplovu poginuti, pa taj film nema istu vrijednost nade i straha. No, kao i u mom filmu, nije riječ o iskustvu pojedinca. Riječ je o cinema reality nasuprot tradicionalnom holivudskom filmu, u kojem se uvijek emocionalno vezuje uz pojedinca, kao što su činili Wyler, Ford ili Capra. U tradicionalnom holivudskom filmu likovi su stvarani tako da se publika s njima veže emocionalno. To su odlučili oni židovski momci koji su započeli business dvadesetih, tridesetih godina prošloga stoljeća, oni su htjeli priče o ljudima. Važno je bilo lice. Vi u Europi volite umjetničke, političke filmove, jer oni izražavaju stajalište, Hollywood ne voli stajalište, njima je bitno lice, kojemu prilijepe osjećajnost, hrabrost…

A vi radite filmove kojima izražavate određeno stajalište?

— Nikada, k vragu! Uvijek radim filmove samo o ljudima. Uzmite primjerice film JFK, vrhunsko je stajalište jednostavna pretpostavka o onome što se dogodilo, prirodni slijed realnog događaja. Film nije pokazao ono što se stvarno dogodilo, nego su sve to bile samo hipoteze.

Usput, da malo promijenimo temu, upravo sam se vratio iz Grčke, gdje sam završio tri sata i četrdeset minuta dugu verziju Aleksandra Velikog. To je moja treća, najdulja i najpotpunija verzija filma. Stvarno sam želio dobro ispričati priču i učiniti je što je moguće jasnijom.

Jeste li zadovoljni kako se prema vama odnose u Hollywoodu?

— U Hollywood sam došao 1976. kao vrlo mlad čovjek. Uvijek sam govorio, bit ću sretan ako mi se da samo malo mjesta pod suncem, no dobio sam mnogo više nego što sam ikada očekivao i život mi se posve promijenio. Pružila mi se prilika da putujem, da sretnem prekrasne ljude, primjerice i ove o kojima sam upravo napravio film. S druge strane Hollywood je najzloćudnije mjesto od svih gdje sam bio, osim Washingtona, dakako. Politika je ipak mnogo opasniji posao. Mediji su također vrlo strogi, a posebno u Americi vlada posebna zloba, koju više ne podnosim. Glupi i neobrazovani ljudi koji sve politiziraju i oboje mržnjom, kao i mladi ljudi bez znanja i razumijevanja povijesti. Mnogo mi se više sviđaju zemlje u kojima se manje kritizira…

Kao Kuba? Jeste li se čuli s prijateljem Castrom?

– Ja volim Fidela i smatram ga iznimnim čovjekom. Zaista se nadam da će moj film Comandante jednoga dana biti prikazan u Sjedinjenim Državama. Problem je s ljudima na HBO-u što su kukavice. Postoje zapravo dva dokumentarna filma, Looking for Fidel su pokazali, no za drugi nemaju petlje.

Film je prikazivan gotovo svuda u svijetu i to je prekrasan film, no u Americi svi imaju vrlo usko gledište što se tiče Castra i ne vide cijelu sliku situacije. Amerika je ta koja napada druge zemlje, Castro neće napasti Ameriku. Mislim da je Chavez iz Venezuele također zanimljiva osoba.

Znači li to da možda planirate raditi i film o njemu?

— Ne, ne, ja nisam taj koji želi izazvati kontroverzije, nikada nisam ni bio. Ja sam dramatičar, dramatiste, j’écris… Želim pisati drame, humane priče. Evo, sjetite se mojih filmova JFK i Nixon, to su ponajprije priče o ljudima, a ne o politici. Ako u filmu o Castru vidite samo politiku, onda ga ne shvaćate. To je i razlog što ga ne žele pokazati na američkoj televiziji, jer su ga potpuno politizirali. Javila se kubanska desnica i objavila: Stone voli kubanskog diktatora. Takva politiziranja uništavaju sve.

Je li G. W. Bush zanimljiva tema za film?

— Bush nema dovoljno dubine. No, ako bi se situacija postavila zanimljivo, možda bi junak priče mogao biti Al Gore. U toj bi priči vrlo bitni bili predsjednički izbori 2000. Da je Gore postao predsjednik, situacija u svijetu danas bi bila posve drukčija. Priča o Bushu još nema kraja, sve još može biti mnoge gore, može doći i do svjetskog rata. Stanje u kojem živimo užasno je, možemo očekivati još terorističkih napada i ratnih sukoba. Zato još nije vrijeme za snimanje filma o Bushu. Smatram da je televizija najbolji medij za tu temu, jer može raditi brzo, jeftinije, i može dobiti bilo koju priču. Dakako tu nije riječ o umjetnosti, ali posao može biti dobro obavljen. Primjerice serija The Path to 9/11, koju sam nedavno gledao. Traje četiri sata i zaista je izvrstan prikaz situacije koja je dovela do 11. rujna. Televizija ima dobre ekipe i dovoljno sredstava da se provedu stručna istraživanja. No, film koji smo mi napravili, World Trade Centre, častan je i snažan film koji će se moći gledati i nakon dvadeset godina, jer to je priča o želji da se ostane na životu i ti se osjećaji nikada neće promijeniti.

Gdje ste vi bili 11. rujna?

— U Los Angelesu. Tamo živim. Žena me probudila, bilo je jutro, televizor je bio upaljen… Ne mogu se sjetiti ničega posebno, bila je to samo normalna reakcija, sve je izgledalo tako nevjerojatno… No, iako mi je taj utorak u magli, dobro se sjećam nedjelje koja je slijedila. Te sam nedjelje zaista plakao i bilo mi je užasno žao svih tih ljudi, jer nedjelja je dan kad se članovi obitelji sakupe da provedu malo vremena zajedno. Mislio sam na sve te majke, očeve, muževe i žene, djecu koji te nedjelje nose u srcu nepodnošljiv osjećaj gubitka najdražih, i to me duboko pogodilo. Osjećaj gubitka nastojao sam staviti i u film. Ljudi često zaboravljaju kako je život krhak i zato uvijek pokazujete ljubav prema onima do kojih vam je stalo, jer nikada ne znate da li ćete ih opet vidjeti pa će vas taj rastanak uvijek mučiti. Trebate biti svjesni malih jednostavnih stvari i dopustiti srcu da govori. Mrzim što je 11. rujna potpuno politiziran, sve je postalo strah, teror i bla, bla, bla…

No, slažete se da je Al Qaida napala 11. rujna?

— Da, vjerujem da je Al Qaida to učinila, no najveća je zavjera ono što se dogodilo nakon 11. rujna. Zemlju su preuzeli ljudi koji su taj zvjerski teroristički čin politizirali i iskoristili da započnu bespredmetni rat. Kada imate dvadesetak ljudi koji potpuno ignoriraju vladine odredbe i prekrše sva moguća pravila i zakone, proberu koje će vam informacije servirati i zatim započnu rat u Iraku zbog kojega god vlastitog razloga, za mene je to urota bez presedana.

Vaš sin nedavno je diplomirao. Ima li i on pretenzija da se bavi filmom?

— Moj sin trenutno radi kao građevinski radnik u New Yorku. Običan je radnik, prenosi kamenje i radi sve što mu se kaže. U lipnju je diplomirao povijest na Sveučilištu Princeton i vrlo sam ponosan na njega. Voli pisati i želio bi se baviti filmom, no ja sam mu rekao da ne ulazi u filmski posao prije no što stekne određeno životno iskustvo.

Zvjezdana Pilepić