VARAŽDINSKI KAZALIŠNI PLAKAT

VARAŽDINSKI KAZALIŠNI PLAKAT

Goran Merkaš bio je zaljubljenik u kazalište i bilo mu je bjelodano da je kazališni čin ponajprije zajednički i da iz zajednice koja stvara predstavu nije izuzet ni dizajner

Goran Merkaš, slikar i grafički oblikovatelj, rođen je 15. prosinca 1950. u Varaždinu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1974. u klasi prof. Šime Perića. Ubrzo je prepoznat kao izvanredno darovit crtač (prva nagrada za crtež na 8. salonu mladih u Zagrebu 1976). Izlagao je na mnogim kolektivnim izložbama i samostalno (Varaždin, Zagreb, Karlovac, Modena, Čakovec, Castelfranco Emilio). Ostvario je osebujan grafičko-dizajnerski opus radeći, što je jedinstven slučaj, neprestano dvadeset godina za jedno kazalište (1977–1996), HNK u Varaždinu. Preminuo je u rodnom gradu 23. listopada 1996.

Za vrijeme studija Merkaš je redoviti posjetitelj predstava Teatra &TD, koji je tada bio, potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih, uistinu posvećeno, danas bi se reklo kultno kazališno mjesto; u &TD-u nije se susreo samo sa suvremenim kazalištem nego i u europskim okvirima suvremenim kazališnim dizajnom, koji je obuhvatio i interijere kazališta (Mihajlo Arsovski).

U Varaždinu na poziv Petra Večeka, novoga ravnatelja Kazališta, 1979. ulazi u stalni angažman, nakon što je već neko vrijeme (od predstave Metastaza Slobodana Šnajdera, 1977) radio dizajn za varaždinske predstave. U stalnom angažmanu, kao dizajner i povremeno scenograf, ostaje deset godina, potom djeluje kao samostalni umjetnik.

Osim što je bio zaljubljenik u kazalište, Merkaš je svakodnevno živio u Kazalištu, poznavao njegov ustroj i složeni proces stvaranja predstava; to bi bila važna točka razlikovanja od mnogih ad hoc ili povremenih dizajnera koji su radili za kazalište. Bilo mu je bjelodano da je kazališni čin ponajprije zajednički i da iz zajednice koja stvara predstavu nije izuzet ni dizajner.

Sam Merkaš kazao je (nedovršeni intervju za časopis »Striptiz«, objavljen posthumno, a rađen na dan smrti!): »Prisustvujem probama, razgovaram s autorima predstave, dakle, po mogućnosti, ako je živ naravno, s piscem, s dramaturgom, ravnateljem, redateljem i, što je možda najvažnije, s glumcima, scenografom, kostimografom. Dakle, radi se o kontinuiranom intervjuu (podcrtao M. V.), iz kojeg dosta crpem. Prije svega, naravno, pročitam djelo, pa sve to skupa stavljam u nekakav vremenski okvir unutar kojeg jednostavno moram pronaći odgovor, odnosno nekakvu formulu tj. znak predstave …«

Glede tzv. utjecaja ili asimiliranih iskustava, Merkašev dizajn valja sagledati u kontekstu pop-arta, pop-kulture uopće, posebno filma, stripa i glazbe. U doba kad počinje studij na Akademiji, pop-art, američki i europski, u zenitu je. Potkraj 1960-ih u Zagrebu se pojavljuje novi naraštaj grafičkih oblikovatelja (Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Željko Borčić i Boris Ljubičić) »u čijim redovima je primjetan utjecaj popularne kulture i konceptualne umjetnosti« (Feđa Vukić). Mihajlo Arsovski za Teatar &TD kreira 1964. sav materijal i vizualna obilježja, uključujući i interijer Kazališta. Boris Bućan radi plakate za Dramsko kazalište Gavella (1967–72) za vrijeme Merkaševa studija... Posebnu analizu moguće je napraviti o temi Merkaš i nadrealizam, osobito René Magritte; Poput Magritteovih radova i Merkaševa dizajnerska rješenja nerijetko izazivaju efekt začudnosti (termin iz kazališne poetike Bertolta Brechta); u njima otkrivamo smisao koji djeluje iznenađujuće. Dodajmo i da je za vrijeme studija bio očaran djelima Francisa Bacona, jednog od prvaka nove figuracije.

Uvažavajući sve utjecaje, Merkaševa dizajnerska rješenja najdulje izviru iz njegove ličnosti odnosno neponovljive individualnosti, koju čini sveukupnost životnih, likovnih, literarnih, kazališnih i inih iskustava i, prije svega, talent i vještina; sve to omogućilo je, kako sam kaže, da se »jednostavno pronađe odgovor, odnosno nekakva formula«.

Posljednjih sedam godina života najplodnije je razdoblje u dizajnerskom djelovanju Gorana Merkaša. Godine 1993. (u povodu 130. godišnjice HNK u Varaždinu) oblikovao je ukupni vizualni identitet Kazališta. Godine 1996. dobio je nagradu za najbolji kazališni plakat u Hrvatskoj (za predstavu Woyzeck Georga Büchnera), od žirija kojim je predsjedao Zlatko Kauzlarić Atač. Grafički je oblikovao časopis »Kazalište« (pet brojeva 1993–1996). Nažalost netom nakon njegove smrti stigla je obavijest o sudjelovanju na jednoj od najvećih izložaba kazališnoga plakata u svijetu (3. Internationaler Theaterplakat Wettbewerb Osnabrück 1996/1997); plakat za predstavu Proces Franza Kafke tiskan je u reprezentativnom katalogu koji se šalje u pedesetak zemalja.

Gdje su i što rade danas Merkaševi plakati? I dalje žive. U kazališnim interijerima, u mnogim kućama i stanovima i na drugim (često neočekivanim) mjestima. Što je više vremena prošlo od predstava na koje su nas pozivali, kao da nam sve više znače i otkrivaju; u tome jest fenomen umjetničkog.

Marijan Varjačić