Umjetnost ne može biti lišena ljudske prisutnosti

Umjetnost ne može biti lišena ljudske prisutnosti

Nisam išao u prirodu slikati lijepo drveće i krovove, nego sam naslikao krajolik iz svoje nutrine, iz svojega nutarnjeg laboratorija i razmišljanja. Na taj način pokušao sam iz sebe izlučiti tjeskobu koju sam osjećao

Fenomen sjećanja, poetska fantastika, magični realizam i klasični slikarski postupak odrednice su kojima kritičari opisuju slikarstvo Vasilija Josipa Jordana. No, kako ga stvara i što o njemu misli sam slikar, tema je ovoga razgovora, koji otkriva mnoge tajne koje su odredile njegovo slikarstvo.

Za vas je kritika napisala da ste »figurativac, slikar perspektive i chiaroscura, zastupnik čovjekove tjeskobe, njegovih strahova i osame...« Pa tko je zapravo Jordan?

— Ha, teško je govoriti o sebi. Pokušavam od svega što ste naveli ostaviti neki trag. Pogotovu recimo lamentacije o vremenu koje nas sve obuzima i okružuje.

Uključuje li taj trag i tjeskobu?

— Tjeskoba je ljudski osjećaj, svakom je čovjeku poznat. Ona je sastavni segment egzistencije. Imamo tisuće razloga za takvo stanje u duši jer prolazimo kroz vremena koja su upravo prožeta tjeskobom. Tom svojem osjećaju 1971. posvetio sam ciklus, zvao se Bazeni.

Kako ga je publika prihvatila?

— Malo je ljudi razumjelo zašto sam ga naslikao. To nisu bili bazeni, to su bile okamine koje su imale nišu kao bazen, a unutra je bila mutna tekućina s nekoliko ljudi u mulju. Samo je kolega Vjekoslav Parać to osjetio. Pitao me odakle mi smjelosti za tako depresivne slike.

Osjetio je što ste naslikali?

— Nisam išao u prirodu slikati lijepo drveće i krovove, nego sam naslikao krajolik iz svoje nutrine, iz svojeg nutarnjeg laboratorija i razmišljanja. Na taj način pokušao sam iz sebe izlučiti tjeskobu koju sam osjećao.

Jedan kritičar za vas je napisao da ste »arheolog izgubljenog vremena«. Osjećate li se takvim?

— Pa može se i tako reći, ali ne osjećam se baš tako. Jer arheologija raspolaže artefaktima prošlih vremena koji su završili svoj životni ciklus, a moje vrijeme, moj odnos prema vremenu, još je suvremen, svakim je danom svaka sekunda nova sekunda. Ne bih se baš mogao kititi časnim imenom arheologa.

Ipak, prošlost na neki način određuje ili barem uvjetno sudjeluje u sukreiranju vašega slikarskog izražaja.

— Prošlost u našoj egzistenciji sudjeluje u svemu. Mi to možda ne vidimo, možda je ne prepoznajemo, ali imamo neku memoriju koja ostavlja traga i na nama samima.

Mislite na nesvjesnu memoriju?

— Pa čak i nesvjesnu. A i svjesnu. Evo malog primjera. Neki dan našao sam sandučić pun fotografija i uronio u njega. Dva su sata prošla u tren. To nije bez vraga. Mnogo toga čovjeka veže uz fotografije. Uz njegov život od jučer, je li? Na fotografijama je bilo dosta prijatelja koji više nisu među živima, a svaki prijatelj, ako je istinski prijatelj, kada ode s ovoga svijeta, sa sobom ponese i nešto naše.

I ostavi prazninu.

— Ostaje praznina što ga nema, ali ostaje i bogatstvo njegove naravi, koja nas je na neki način privukla. Da nije bilo toga, bio bi kao svaki drugi čovjek na ulici.

Giorgio Segato, talijanski likovni kritičar, napisao je da ste »autentičan pjesnik vizualnih uspomena koji senzibilnost i maštu posvećuje jednom prijelaznom svijetu — belle époque«.

— On je to lijepo sročio. Belle époque zapravo proizlazi iz mojih slika, iz mojih tema, iz mojih ciklusa, gdje sam se koristio starim fotografijama upravo iz belle époque. Onda se, prije svjetskih ratova, osjećala nedjelja među ljudima. Te fotografije zračile su fluidnim svjetlom, nekim finim sfumatom, nekim sretnim prahom, bez oštrih bridova...Vizija takvih likova preseljena je na neke moje slike.

Ne crtam po prirodi, pa se uvijek koristim fotografijom kao segmentom koji u sebi ima realnosti kao što je uostalom ima i priroda. Transformacija dolazi sama po sebi. Da slikate ne znam kakvu prirodu, uvijek je slikate na svoj način. Uostalom, svako razdoblje u ljudskom sazrijevanju nosi neke svoje ideale, neke svoje uzore, neka svoja utočišta, koja ga prate i svaki put iznenade.

Hoćete reći da se čovjek ponavlja?

— Na neki način da. Putem nekog iskustva, uz pomoć nekog aparata u atelijeru koji bezbroj puta može ponavljati isti muzički stavak otkrio sam nešto fantastično. Otkrio sam da mi stavak, koliko se god ponavljao, nikada nije dosadan. Kako čovjek može neku pjesmu ili skladbu slušati toliko puta, a da mu ne dosadi, pitanje je na koje nemam odgovora. To je enigma i svake umjetnosti. Uvijek se vraćate i gledate istu sliku ili čitate isti stih ili citat iz Biblije. Ako je dakle nešto umjetnost i ako smo dovoljno zreli da to spoznamo, koliko se god tomu vraćali, neće nam biti dosadno.

U monografiji Jordan rekli ste: »Liječim svoju nostalgiju za dalekim stvarima izgubljenog djetinjstva«. Kakvo je to izgubljeno djetinjstvo? Meni se čini da ste htjeli reći da tražite drukčije od onoga koje vas je mimoišlo ili koje ste živjeli?

— Djetinjstvo se sastoji od nekoliko bljeskova koji zrače svjetlošću. To je ono čega se čovjek sjeća. Drugih se stvari ne sjećam. To sam rekao u nekom raspoloženju koje nije sadašnje. Kada sam to izrekao, bio sam u stanju bestežinskoga raspoloženja nostalgičnih trenutaka.

Na vašim se slikama ipak vide materijalni ostaci toga djetinjstva, tog sjećanja.

— Ne znam da se baš vide.

Jasno, preoblikovani u vaš likovni metajezik.

— To čovjeka nikada dokraja ne pusti.

Često ste javno isticali da je na vas djelovao, možda i utjecao, Miljenko Stančić, jedna faza u njegovu slikarstvu. Koliko vam je Stančić bio orijentir, uporište, oslonac na koji ste se barem povremeno oslanjali?

— Stančić je velika figura našega slikarstva 20. stoljeća, tu nema nikakve dvojbe. Jedan od najvećih naših umjetnika. I kao slikar i kao čovjek bio je vrlo zanimljiv, vrlo inteligentan, obrazovan i lucidan. U njegovoj nazočnosti uvijek se nešto moglo naučiti. A iznad svega imao je smisla za humor. Znate, samo veliki ljudi imaju smisla za humor. Mi obični smrtnici uvijek stvari dramatiziramo misleći da ćemo im tako dati pravo značenje, a Stančić je zahvaljujući svojem humoru istinu vidio na drugoj strani. Njegov humor nije bio urnebesan, nego ciničan, koji više opominje nego što vas oraspoložuje.

Bio je i izvrstan imitator.

— O da. Njegove opservacije i prispodobe nekih likova ili sposobnost oponašanja nekih govora i ljudi bile su fantastične. Sa svojih 150 kg oponašao je kako hoda netko vrlo mršav. Kada je to činio vidjeli ste toga čovjeka, a ne njegovih 150 kila. To je darovitost, rijetka darovitost. Bio je svestrano darovit. Moji prijatelji i ja obožavali smo ga i često ga posjećivali. Dolazili su mu mnogi poznati ljudi. I Krležu sam kod njega upoznao.

Krleža je cijenio vaše slikarstvo.

— Pa jest, cijenio je.

Stanko Špoljarić napisao je: »Jordan nije samo slikar, nego i skladatelj«.

— Možda u tome ima nešto. Uvijek govorim, kad slika ima potpunu harmoniju, to je kao orkestar, gdje svi instrumenti udovoljavaju zamisli koju dirigent sugerira. Ništa ne smije biti disonantno. Sve mora biti u istom raspoloženju, da ne kažem transu, oduševljenju, u jednoj vjeri kako bismo rekli.

Osim što volite glazbu, vi ste i glazbenik, violinist.

— Više ne.

Uz Stančića smatraju vas rodočelnikom oniričkoga slikarstva. Sjećate li se svoje slike Žene katedrale, iz 1960, koja se smatra ključnim djelom oniričkoga slikarstva u nas?

— Kako ne. Tu sam sliku naslikao u Bileći, dok sam bio u vojsci. Slikao sam je u prostorima gdje je prije toga bio logor. I za vrijeme Domovinskoga rata tamo je bio logor u kojem su bili zatočeni Hrvati. To sam nedavno pročitao. Tamo sam slikao u sobici u kojoj je bilo štakora. Kapetan me oslobodio pa sam slikao i naslikao Žene katedrale. To je slika koja se sastoji od simbola, vječnog umiranja i vječnog rađanja. Ispred katedrale mrtvačka su kola, a umjesto rozete je embrio. Tako sam zamislio sudbinu svijeta. Bilo je u tome adolescentske filozofije i mnogo toga nezreloga.

Je li De Chirico utjecao na vaše slikarstvo?

— Pa jest, na neki način. Njegove duge sjene i figure na napuštenim talijanskim trgovima. I Mediteran koji se kod njega vidi. De Chirico je vrlo sugestivna slikarska osoba, koja je ostavila duboka traga u europskom slikarstvu. Poslije sam upoznao osobu koja je vodila galeriju na Campo Santo Steffano u Veneciji, nasuprot Akademiji, koja je bila matična galerija Giorgia De Chirica. U njoj sam i ja izlagao.

Veoma ste prihvaćeni u Italiji. Je li i to znak da ste uspjeli?

— Ma nije to neki uspjeh, to je relativno. Ne mogu biti nezadovoljan, ali to je sporedna stvar u razumijevanju mojega slikarstva.

Ipak ste imali likovnoga kritičara koji je razumio vaše slikarstvo, Josipa Depola.

— Da. On slikarstvo nije gledao samo kao artizam, nego i kao izraz sveukupne ljudskosti. Naposljetku, u umjetnosti toga mora i biti. Ne može umjetnost biti lišena ljudske prisutnosti. Bepo je to razumio. Prošao je mnogo toga. Bio je iskusan čovjek i veliki prijatelj. Svi koji su mu bili blizu rado ga se sjećaju i nose u sebi. Teško ga zaboravljaju.

Jeste li se mnogo družili s Matkom Peićem? Imam osjećaj da vam je bio jako blizak.

— Jest, bio je. Bio je osebujna osoba, još nedovoljno valorizirana. Ništa bitno ni sustavno nije proučeno što bi ušlo u kompletan Peićev opus, koji nije samo književni nego i slikarski. Ljudi ne znaju da je Matko bio i odličan slikar. Doduše u malim formatima. Silno je obožavao crteže i akvarele, posebno Slavu Raškaj, koju je i otkrio.

Bio je veliki poznavalac slikarstva.

— Apsolutno. Imao je i jedan talenat koji nemaju mnogi povjesničari umjetnosti, a to je osjećaj za otkrivanje pravog slikara. Imati taj osjećaj isto je kao u medicini biti dobar dijagnostičar. Jer taj prvi impuls, da vam je nešto blizu ili daleko, taj prvi impuls oblikuje stajalište za ili protiv neke umjetnine. Razmišljajući o tome otkrio sam da se na taj način stvaraju simpatije ili animoziteti prema nekim stvarima. I osobama. Peić je imao sluha za prepoznavanje stvari.

Vaše slikarstvo obilježuju različiti ciklusi kao faze u promišljanju i izražavanju slike. Ali čemu faze ako se jedna na drugu naslanja ili jedna iz druge izlazi?

— One nastaju jedna iz druge, ali su prirodni proces. Ljudski život također je sastavljen iz različitih ciklusa, različitih faza. Ako ga podijelimo, to će se i vidjeti, i to jako. Tako je i u slikarstvu. U vlasti ste nekih svojih raspoloženja i u takvim trenucima koji traju po nekoliko godina ja pokušavam iz sebe dati što je bolje moguće. Zato su te faze i neke slike slične, ali nisu iste. Uvijek je to korak više ili u promjeni, ili u spoznaji, ili čak u razočaranju. Zato su neke faze napuštane.

Jeste li vjernik?

— Jesam.

Idete u crkvu?

— Idem, kako ne. Osim u Boga nemate u što vjerovati. Da ne vjerujem, na koji bih način protumačio sve misterije oko sebe? Biti ateist znači biti i Krleža i Dostojevski u istoj osobi. Ja nisam taj. Meni je vjera zapravo jedno od najiskrenijih utočišta.

Krist je tema jednog ciklusa. Zašto?

— To je vrlo, vrlo teška, zapravo vrlo zahtjevna tema. To ne možete rutinski učiniti. Sad sam načinio jednog Krista, u vlasništvu je fra Vjeke Jarka, koji je pisao o tom mojem Kristu. To je trinaesta postaja, skidanje s križa. Putem te slike mnogo toga može se izreći o Križnom putu. To je kao neki zenit, zbroj svega, susret života i susret sa smrću.

Razmišljate li o smrti?

— Kako ne, kako ne. Sad razmišljam slobodno, ali kad zgrabi strah, e onda... Dosad taj osjećaj nisam imao, a nadam se da će me i mimoići. Ali i takva stanja imaju izlaze. Tim više što po najjednostavnijem razmišljanju o životu čovjek uopće nikamo ne odlazi, nego se samo pretvara u nešto drugo. Vjera pruža mogućnost i trasira put za neki drugi život.

Je li vjerovanje ljudski egoizam, zapravo nagon da pobijedi Boga i vječno živi?

— Sad ste načeli temu koju nisam dosegnuo, na što ne mogu odgovoriti. Ali ste spomenuli riječ egoizam. Ove godine cijeloga ljeta razmišljam upravo o egoizmu, kao o ljudskoj osobini koja je po mojem sudu izvorište svih zala. Egoizam je za mene izvorište svih zala. Možda bi u mojim godinama trebalo razmišljati o nečem drugom, nešto drugo zaključivati, ali svakako je izvrstan šlagvort za razmišljanje.

I dobar naputak za žrtvovanje.

— Danas zapravo imamo jako malo žrtvovanja, bez čega nema ljubavi.

Jedan vaš ciklus zove se Venecija. Zar je Venecija ostavila tako snažan dojam da ste joj posvetili ciklus?

– Da. Baš sam neki dan u jednom društvu rekao kako mi ne treba putovanje po svijetu, nego mi je dovoljan auto ili brod da odem u Veneciju. Tamo je zbroj svih traganja, težnji i datosti koje čovjek može poželjeti. Venecija u sebi ima mnogo toga metafizičkoga. Nikada nije do kraja otkrivena i silno je zanimljiva. Njezine kale u jednom su trenutku ulice, a u drugom kanali. Imate interijer u eksterijeru, imate čudno prožimanje irealnosti. Jako me to nadahnjuje i silno volim Veneciju.

Na vašim slikama često se mogu vidjeti zidovi, stube... Znači li to traženje sigurnosti i putovanje u beskraj?

— Ima tih elemenata. Svaka slika sastavljena je od elemenata, kao što se i ljudsko tijelo sastoji od svojih dijelova. U tom smislu stube mogu imati simboličko značenje, ali i biti likovni element unutar slike. Mogu biti odlasci i dolasci, ali i zidovi na koje naslanjamo svoj umor ili iza kojih se skrivamo. To je otkrivanje prostora.

Razgovarao Andrija Tunjić