Teatar okrutnosti

Borat: učenje o amerika kultura za boljitak veličanstveno država Kazahstan (Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan), red. Larry Charles

Teatar okrutnosti

Regres naivnog u sukobu s opasnom, istinskom fobijom od svega drukčijega postaje idilično ruralno utočište od straha i neuroza modernoga zapadnog čovjeka

Republika Kazahstan, država središnje Azije, površinom je deveta zemlja svijeta, no veći dio teritorija zauzima slabo naseljena stepa; na zapadu izlazi na Kaspijsko more, na sjeveru graniči s Rusijom, na istoku s Kinom, a na jugu s Kirgistanom, Uzbekistanom i Turkmenistanom; 58% stanovništva čine muslimani-suniti. Podaci su to koje više-manje dobivamo odmah na samu početku neukusno groteskne, politički (krajnje) nekorektne, izrazito uvredljive, gotovo zlostavljački humorne komedije godine — satire ispod svake granice pristojnosti, čiste orgije lošeg ukusa glomazna naslova — Borat: učenje o amerika kultura za boljitak veličanstveno država Kazahstan, nastale iz pera Sache Barona Cohena — tvorca tri kultne persone u svom TV–šou — bijeloga Londončanina koji se ponaša kao crnac–reper Alija G, napadnoga homoseksualnog modnog eksperta Brüna te moronskoga TV–reportera Borata. (Ali G i Borat dobili su priliku razviti se i pokazati u punom sjaju samostalnim filmovima.)

Borat je kazahstanski novinar, pravi muškarac s brkovima (kosa i brkovi su pravi!), nevino mizogin, jednako naivno antisemit (Cohen je osobno Židov) — inkarnacija primitivnosti, a zapravo ubijevski katalizator ljudske gluposti koji na filmskoj misiji da nerazvijenoj Republici Kazahstan približi američki, zapadnjački način života pri posjetu »SA i D-u« nailazi na pravo stanje stvari — istinsku zadrtost nazora i mišljenja. I iako se kazahtanska vlada uvrijedila na Borata, film je daleko zajedljiviji prema civilizacijski naprednome zapadu, te dvije antagonistične zemlje iz naslova — jedna napredna, druga nazadna, postaju ne samo ekvivalentne nego gotovo da se percepcija na kraju mijenja — regres naivnog u sukobu s opasnom, istinskom fobijom od svega drukčijega postaje idilično ruralno utočište od straha i neuroza modernoga zapadnog čovjeka (Borat vs. feminizam, terorizam, homoseksualnost, vjerska uvjerenja, manjine općenito).

Pritom začudno augmentatiziranje negativnih (ne-moralnih) osobina glavnog antijunaka pridonosi njegovoj posvemašnjoj antipatičnosti, no ima to i dodatnu dimenziju — moralno je upitna, naime, i sama tvorba ovoga filma. Definicijom lažni dokumentarac, on uistinu jest lažan jer većim dijelom Cohen, adoptirajući Boratov lik, u intervjuima i interakciji s ljudima koristi se punk’d metodom, odnosno subjekti (obični građani) bivaju prevareni, ne znajući da zapravo razgovaraju s glumcem (antikvarima se razbijaju izlošci, kupuju se automobili — magneti za žene i pištolji za ubijanje Židova, polazi se tečaj bontona i pokušava naučiti američkom humoru).

Kao djelo široka raspona dotaknutih tema, zaplet je bazno vođen kao niz vinjeta (no prikazan primjereno — izrazito laganom rukom redatelja a i sniman u autentičnoj low-budget maniri), a s obzirom na tu činjenicu, uistinu ga mogu apsorbirati ljubitelji najrazličitijega tipa humora (od skatološkog do satiričkog; od osnovnoškolske do intelektualne publike). Cohenov teatar okrutnosti, naime, dira u žicu svega i svačega. Ponajmanje pak Republike Kazahstan.

Katarina Marić