Tajna hrvatske budućnosti

Tajna hrvatske budućnosti

Naši vlastiti hrvatski kriteriji vrsnoće moraju biti onoliko visoki koliko vrsnoće mi sami želimo svojoj djeci

Hrvatskom se proširila zabrinutost da ćemo uskoro morati uvoziti liječnike iz Srbije, Rumunjske i ostalih zemalja najbližeg nam istoka. Bez obzira na to koliko je to pitanje utemeljeno, važno je o njemu razmisliti: u odgovoru leži tajna hrvatske budućnosti.

Prvo moramo odgovoriti — bojimo li se mi te mogućnosti? Bojimo li se da se srpski, bosanskohercegovački, albanski, rumunjski, ili kakvi drugi istočni liječnici nasele u Hrvatskoj? Neću odgovarati frazama o ljudskim pravima i globalizaciji, jer na to se uglavnom pozivaju nedobronamjerni. Odgovor mora biti jasan i jednostavan, i nesuzdržano — hrvatski. Bojimo se, bojimo, i to samo — svoje slabosti, ničega drugoga. Za jaku i poštenu Hrvatsku, koju prije svih volimo, poštujemo i čuvamo upravo mi sami — nema opasnosti. A napose ne od obrazovanih doseljenika, liječnika! A ako smo kolebljivi, neuki, šverceri, ulizice, ljudi bez dostojanstva, ljubavi i vjere, spremni sve prodati za ugodu, glamour, nerad, bančenje i bahaćenje — svega se i svih trebamo bojati. No, onda nismo zaslužili ni da postojimo. Ako smo toliko jadni da nas preuzmu i pregaze neki strani liječnici, onda smo i zaslužili biti pregaženi.

Drugo je pitanje hoće li do uvoza liječnika stvarno doći. Više liječnika treba i najrazvijenijima zbog napretka medicine i povišenja razine zdravstvene skrbi, ali pitanje je koje će zemlje to sebi moći priuštiti. Naš se zdravstveni sustav urušava jednom godišnje i s postojećim, razmjerno visokim, omjerom broja stanovnika i broja liječnika. Bojim se da, radeći i skrbeći o svojoj zemlji kao što to sada činimo, nećemo skoro doći u situaciju da uvozimo liječnike. Ne, nego ćemo i dalje biti slabije i neugodnije liječeni, i obolijevat ćemo i umirati ranije nego oni koji bolje i više rade.

Treće je pitanje kako postupati u odnosu na uvoz liječnika. Vrlo jednostavno: naši vlastiti hrvatski kriteriji vrsnoće moraju biti onoliko visoki koliko vrsnoće mi sami želimo svojoj djeci. Hrvatski medicinski fakulteti moraju studentima dati dobro i veliko znanje, a državni stručni ispit mora biti primjeren tom znanju i savršeno pošten. Nakon toga — blagoslovljen budi svaki toliko dobar liječnik koji će raditi u Hrvatskoj.

Evo jednoga primjera, koji nudi odgovor i objašnjenje. Da bi liječnik u Hrvatskoj dobio dozvolu za rad, između ostaloga, mora položiti državni stručni ispit. Neko je vrijeme taj ispit bio pisani test i održavao se pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (na državni trošak). Tako sam imao priliku zapaziti dvije stvari: među liječnicima koji su dolazili na ispit kružili su kopirani testovi, a udio onih koji ispit nisu položili razlikovao se među četiri hrvatska medicinska fakulteta. Zatim je pisani ispit ukinut i vraćen na usmeni oblik, kao u ona stara vremena, koja neki smatraju dobrima. Zašto? Iako zapravo nekvalitetan, pisani je ispit otkrivao neugodne istine i onemogućivao intervencije i veze. Nema drugoga objašnjenja. Jer — zašto hrvatski državni ispit za liječnike ne bi bio ozbiljan, pošten i težak poput američkoga United States Medical Licence Examination (USMLE)? Odgovor na sva ovdje postavljena pitanja glasi: kao što rade napredne zemlje, Hrvatska mora uvesti pisani, težak i savršeno pošten državni ispit, čiji će se rezultati poštivati pri susljednu vrednovanju njezinih liječnika. Pa zato i državnu maturu uvodimo, zar ne?

Nastava na fakultetima mora biti kvalitetna, a ispiti ozbiljni i teški! Ne da bismo spriječili dolazak stranih liječnika, nego da spriječimo dolazak slabih stranih liječnika! A nadasve — da spriječimo da nas liječe naši slabi liječnici. Koga biste radije htjeli za svojega liječnika: Hrvata koji malo zna, ili Rumunja (neka mi oproste Rumunji) koji dobro zna i radi medicinu? Stvar nije u nacionalnosti, nego u znanju i poštenju.

Matko Marušić