Svijet koji nestaje

Svijet koji nestaje

Ambicioznijim gledateljima Kviskoteka ostaje praktički jedini otok u moru površnih, djetinjastih i budalastih TV-sadržaja. No bit će da u općoj bigbraderizaciji i ridikulizaciji društva bolje nismo ni zaslužili

Dok sam prije nepuna dva mjeseca odlazio na testiranje za obnovljenu Kviskoteku, bio sam voljan okladiti se (štoviše, bio sam spreman uložiti i Kviska) da će ponovno pokretanje legendarnoga kviza uvjerljivo opovrgnuti tvrdnje urednika tuzemnih komercijalnih televizijskih postaja o nužnosti kreiranja nerijetko očajno prizemna i isprazna programa ponajprije namijenjenog nezahtjevnim gledateljima i neznalicama. Reklamni slogan »Znanje je opet in«, kojim su Nova TV i producentska tvrtka H1 Hameda Bangoure i Branka Kobalija oglašavali povratak nekad omiljena kviza naivno sam držao pretjeranim, vjerujući da obrazovanost i opća kultura nikad i nisu otišli u out, već da komercijalne postaje u nedostatku ideja i želji za što bržom zaradom, kojekakvim Big Brotherima, Fear Factorima i priglupim sapunicama i humorističnim serijalima, tendenciozno podilaze najnižim strastima publike i, uz izliku da gledateljstvo baš to traži, drastično ruše standarde televizijskih programa i kriterije njegova kreiranja.

Nažalost, čini se da sam bio itekako u krivu.

Naime, nakon nešto manje od mjesec i pol dana emitiranja Kviskoteka se stabilizirala na otprilike jedanaest posto gledanosti, i čini se da će joj Milijunaševih dvadeset postotaka (o položaju Big Brothera da i ne govorimo) ostati nedostižan cilj. Zašto je tomu tako? Razloga je mnoštvo, no mislim da najvažniji leže u temeljito izmijenjenim društvenim odnosima, osiromašenju srednjega sloja koji nestaje i, vjerujem ključno, potpunom obezvređivanju znanja kao jamca relativna životnog uspjeha i kakve-takve profesionalne afirmacije. Jer, za razliku od osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad su Radoslav Dodig, Mladen Vukorepa ili Mirko Miočić bili televizijske vedete, danas su zvijezde i tzv. celebrityji instant-TV-voditelji(ce), prezenterice vremenske prognoze koje na anticiklonalnom grebenu drže posljednju liniju obrane pred nadirućom hladnom frontom, manekenke udane za nogometaše koji zoru dočekuju u opskurnim folkotekama, glumi priučene djevojke i mladići iz Zabranjene ljubavi, Ville Marije i sličnih nedokuhanih televizijskih proizvoda, ili privremeni stanari kuće Velikog Brata koji se pitaju koliko posto mozga čovjek uopće ima.

A razlozi zašto Kviskoteka bilježi tek polovicu gledanosti Milijunaša dijelom su drugi par rukava, da ne kažem naočala. Riječ je, naime, o različitim televizijskim formatima, koji međusobno jedva da imaju bilo kakve sličnosti. Dok u legendarni projekt kviz-mahera Laze Goluže kroz strogi sustav selekcije i zahtjevnih testiranja mogu dospjeti tek eruditi, te koji od gledatelja traži i angažirano praćenje, u stolac nasuprot blagoglagoljivu Tariku Filipoviću može sjesti bilo tko. Kviskoteka je kviz znanja čiji natjecatelji nimalo ne dvoje da je boksač Rocky Marciano jedini neporaženi svjetski prvak u teškoj kategoriji, a Milijunaš je Tarikov talk-show u kojem je znanje gotovo eksces, i čiji kandidati nemaju pojma što se krade u naslovu filma glasovitog neorealista Vittorija De Sike. Publika pred malim ekranima Milijunašu daje prednost pred Kviskotekom jer se sa sugovornicima ne uvijek raspoložena i sve neduhovitijega Filipovića, nerijetko neznalicama koji zahvaljujući pukoj sreći žele doći do milijuna kuna i tako riješiti egzistencijalne probleme, može lako poistovjetiti. S Kviskotekom to nije slučaj, i ništa se neće promijeniti makar profesor Goluža slagao iznimno zabavne asocijacije i anagrame, a Oliver Mlakar bio vrlo duhovit i tijekom sezone promijenio nekoliko desetaka naočala.

Ambicioznijim gledateljima Kviskoteka tako ostaje praktički jedini otok u moru površnih, djetinjastih i budalastih TV-sadržaja. No bit će da u općoj bigbraderizaciji i ridikulizaciji društva bolje nismo ni zaslužili.

Josip Grozdanić