Svijet do...

Svijet do...

Zanimljivo je primijetiti da je temelj većine kvalitetom istaknutih predstava ovogodišnjih Gavellinih večeri promišljena repertoarna politika, odnosno odabir tekstova i tema što problematiziraju stvarnost kojom smo okruženi. I obratno, većina estetski loših predstava poklopila se s lošim repertoarnim potezima — odabirom tekstova koji nas se, zbog vremenske ili pak prostorne distance, ne tiču

Nakon prošlogodišnje hvalevrijedne inicijative ponovnog pokretanja Gavellinih večeri, i ovogodišnje su 21. Gavelline večeri ponovile određene dubioze koje se odnose na koncepciju ove kazališne manifestacije kojoj je, prema riječima ravnatelja Gradskog dramskog kazališta Gavella i Večeri Darka Stazića, cilj okupiti najkvalitetnije predstave protekle sezone hrvatskoga glumišta. No, i ovogodišnji je izbornik Večeri Zoran Mužić slijedio prošlogodišnju koncepciju, te u program uvrstio isključivo dramske produkcije repertoarnih institucionalnih kazališta. Dakle, ono što bi prije svega trebalo definirati jest: jesu li Večeri smotra najboljih ostvarenja institucionalnih kazališta (za kakvu se zalaže Mužić) ili su pak smotra najboljih predstava cjelovitoga hrvatskoga glumišta (o čemu govori Stazić)? Ukoliko im je cilj biti ovo drugo, onda bi odluka da se na Večeri može uvrstiti maksimalno tri predstave izvaninstitucionalnih kazališta trebala biti promijenjena. Jer, zbog čega bi nezavisna kazališta bila zakinuta ograničavajućom brojkom? Što ako se, primjerice, u jednoj sezoni dogode više od tri kvalitetne predstave izvaninstitucionalnih kazališta? Zbog čega kvalitetu ograničiti kriterijima koji se odnose na ustroj kazališta? O tome svakako valja dobro razmisliti prije sljedećih Gavellinih večeri čija bi koncepcija konačno trebala biti točno definirana.

Osvrnimo se sada na ovogodišnje Večeri i na zaključke koje, nakon odgledanih jedanaest predstava iz Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika, Varaždina i Virovitice, možemo izvesti o hrvatskom dramskom repertoarnom institucionalnom glumištu. Odmah se nameće nekoliko opaski. Prošlogodišnja je sezona bila prilično kvalitetna s obzirom da je čak više od pola predstava ostvarilo dosta visoku umjetničku razinu. No, većina zamijećenih predstava spada u kvalitetno osmišljene klasične repertoarne dramske predstave koje, međutim, ne čine umjetnički iskorak ka istraživačkom i(li) drukčijem kazalištu autentične originalnosti i autorskoga pečata (među njima se u tom smislu ističe Amadeus HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, no njegova je boljka neujednačenost glumačkih kreacija u odnosu na ingeniozno osmišljenu spektakularnu, a opet krajnje suptilnu režiju Tomija Janežiča). Nameće se i činjenica da većina zapaženih predstava stiže iz zagrebačkih kazališta, čak dvije (od kojih i ona nagrađena) iz Zagrebačkog kazališta mladih. Kvalitetom su odskočile i sve tri predstave temeljene na tekstovima suvremenih hrvatskih pisaca koji, svaki na svoj način, problematiziraju hrvatsku stvarnost. Sjajnih i vrlo dobrih glumačkih kreacija bilo je poprilično, no, kao i uvijek kad je o hrvatskome glumištu riječ, zamjetan je nedostatak redatelja mlađe i srednje generacije koji autorski promišljaju kazalište. Tri predstave koje se ističu suvremenom redateljskom poetikom jesu Skakavci i Vrata do ZeKaeM-a, te Amadeus HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Znakovito je da su čak dvije režirali gosti iz inozemstva — Poljak Janusz Kica (Skakavci) i Slovenac Tomi Janežič (Amadeus).

Jedina u punom smislu riječi i u svakom segmentu autorska predstava jest ona nagrađena — Vrata do ZeKaeM-a u režiji Renea Medvešeka. Od nekazališnog je tekstualnog predloška (pripovijetke Jedanaest uboda ljutnje Svjetlana Lacka Vidulića) spremnošću cijelog ansambla na istraživačku kazališnu igru stvoren punokrvni teatar što lucidno tematizira hrvatsku stvarnost zaodijevajući je u autentičnu ludičku kazališnu formu prepunu blage ironije i kritičkog stava spram mnogobrojnih društvenih fenomena naše svakodnevice. Krhotine prizora kaotično se ujedinjuju i pretapaju, a finale rastvara spoznaju o savršenoj točnosti takve forme jer sve što smo vidjeli jesu kaotična previranja svijesti duševnog bolesnika koji pati od PTSP-a i od kronične depresije. Istinitost viđenih događaja na taj način postaje upitnom, čime predstava dotiče filozofska pitanja o ponekad nejasnim granicama istine i laži, zbilje i iluzije. No, ono što ostaje neupitnim jest poguban utjecaj društva koje nas okružuje na senzibilnog pojedinca. Jer, koliko god se ova predstava bavila hrvatskom svakodnevicom, njezino je središte senzibilni pojedinac koji zrcali sliku svijeta.

Predstavnici hrvatskog suvremenog dramskog pisma na ovogodišnjim Gavellinim večerima – Mate Matišić (Sinovi umiru prvi) i Dubravko Mihanović (Žaba) – potvrđuju kvalitetu i aktualnost suvremenog hrvatskog dramskog pisma. Mihanovićeva je Žaba, koja, kao i Vrata do, tematizira problem PTSP-a, u produkciji Teatra &TD jedna od onih malih velikih predstava koje nevidljivom režijom (Franka Perković) i izvrsnom glumačkom suigrom scenski superiorno oživljuju dramski tekst. Sjajan i izvedbeno zahtjevan Matišićev dramski tekst Sinovi umiru prvi koji, kroz temu o pronalasku i pokapanju ljudi ubijenih u ratu, razobličuje našu mračnu poslijeratnu stvarnost nije bio takve sreće, pa je u doduše solidnoj predstavi GDK Gavella (režija Božidar Violić) ostao njenim najboljim segmentom. Uprizorenje drame Skakavci jedne od svjetski najpoznatijih srpskih dramatičarki mlađe generacije Biljane Srbljanović još je jedan hvalevrijedan i društveno osviješten repertoarni potez koji je rezultirao vrijednim scenskim ostvarenjem ZeKaeM-a u prepoznatljivoj poetici Janusza Kice. Lucidan tekst koji kroz sudbine takozvanih malih ljudi secira često bizarnu i gorku stvarnost tranzicijskih zemalja, nekoliko iznimnih glumačkih kreacija, te precizno osmišljena režija obilježile su ovu predstavu čiji je, po mome mišljenju, najveći problem prečesto opadanje ritma uslijed dugotrajnih i jednoličnih izmjena prizora.

Već spomenuti Amadeus HNK Ivana pl. Zajca Rijeka u režiji Tomija Janežiča svojom raskošnom poetikom takozvanog totalnog teatra posve odudara od ostalih predstava. Ono što tu predstavu čini iznimno značajnom unutar hrvatskoga glumišta jest način režije koja predstavu promišlja iz prostora u kojem se igra (iz barokne scene-kutije), te začudni i suvremeno provedeni spoj drame, opere, baleta i klasičnog koncerta. Uz četiri navedene društveno angažirane predstave i Amadeusa, kvalitetom se istaklo i jedno posve klasično kazališno ostvarenje — Čehovljeve Tri sestre HNK u Zagrebu u režiji Ivice Kunčevića. Predstava je to koja u meni izaziva upitnik čuđenja. Zapravo, ne predstava sama po sebi, već reakcije na nju. S obzirom da nakon premijere među kazalištarcima uglavnom nije dobro prošla, a ja sam je prvi puta vidjela na sceni Gavelle, pitam se je li moguće da je njezina kvaliteta toliko porasla zbog promjene prostora koji je omogućio direktniji kontakt glumaca s publikom, te naglasio čehovljansku intimnost i suptilnost? Jer, ono što sam vidjela na sceni Gavelle punokrvni je Čehov, duhovit i dirljiv istovremeno. Vidjela sam tri izvrsne mlade glumice, razrađene i uvjerljivo uprizorene odnose među dramskim licima, preciznu režiju čiji akcenti naglašavaju emotivne ili pak humorne momente teksta. Nije ta predstava, naravno, ni po čemu neko novo scensko čitanje Čehova, ali jest cjelovito, kvalitetno i klasično (no ne i zastarjelo!) uprizorena dramska klasika na kakvu rijetko nailazimo na scenama naših kazališta.

Ostale su predstave Gavellinih večeri ostale u sjeni navedenih. Harwoodov Garderobijer Kazališta Virovitica u režiji Joška Juvančića solidno je ostvarenje, no moram priznati da ne vidim jačih razloga za igranje toga teksta danas, naročito ukoliko u podjeli ne postoje dva izrazito nadmoćna glumca u glavnim ulogama. Udovice Ariela Dorfmana i Tonyja Kushnera u izvedbi HNK Split i režiji Dine Mustafića zanimljiv su, no prilično jednodimenzionalan i scenski predvidljiv scenski pokušaj svojevrsnog ritualnog kazališta čija je središnja tema istovjetna onoj Matišićevih Sinova.

Najslabija ostvarenja Gavellinih večeri i tematski su i izvedbeno izvan konteksta suvremenosti. Krležin Aretej GDK Gavella u režiji Zlatka Viteza beživotnom bi pretencioznošću mogao poslužiti za primjer kako danas ne igrati dramsku klasiku. Ana u tropima suvremenog američkog dramatičara Niloa Cruza vješto je napisana, no prilično plitka poetska melodrama koju je Georgij Paro zanatski precizno postavio u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, no većina glumačkih kreacija ostala je u vrlo plošnom i neuvjerljivom tumačenju dramskih lica. U predstavi Iznenada prošlog ljeta Tennessee Williamsa HNK u Varaždinu obratna je situacija – neke su od glumačkih kreacija prilično solidne, dok je režija Snježane Banović Dolezil ostala na razini nespretnog razigravanja mizanscene.

Zaključno, zanimljivo je primijetiti da je temelj većine kvalitetom istaknutih predstava ovogodišnjih Gavellinih večeri promišljena repertoarna politika, odnosno odabir tekstova i tema što problematiziraju stvarnost kojom smo okruženi (Vrata do, Skakavci, Žaba, Sinovi umiru prvi). I obratno, većina estetski loših predstava poklopila se s lošim repertoarnim potezima – odabirom tekstova koji nas se, zbog vremenske ili pak prostorne distance, ne tiču (Aretej, Ana u tropima, Iznenada prošlog ljeta).

Tajana Gašparović