Studij ne smije biti masovna proizvodnja

Studij ne smije biti masovna proizvodnja

Bolonjski proces zahtijeva duboke promjene u tehnologiji obrazovanja. Individualni mentorski rad nije samo fraza, nego nužnost, a ne možemo računati da s ovim brojem nastavnika možemo te promjene i provesti. U tom smjeru mi smo napravili zanimljive pokušaje, no za to nam nedostaje najmanje onoliko nastavnika koliko ih sada imamo

S Josipom Kregarom, dekanom Pravnog fakulteta u Zagrebu, razgovarali smo o sudbini i primjeni nekoliko važnih zakona kojima je bio autor početnoga prijedloga, od sprečavanja sukoba interesa, financiranja političkih stranaka, dostupnosti informacija, do lokalne uprave i samouprave te o radu sa studentima i Bolonjskom procesu u praksi.

Kakva su vaša razmišljanja o Bolonjskom procesu, a kakva iskustva u praksi na primjeru Pravnoga fakulteta?

— Pod pojmom Bolonjski proces mi vidimo šansu da reformiramo pravi studij. Ta je šansa doista jedinstvena jer u sklopu reforme koju nazivamo Bolonjski proces postižemo nekoliko prioriteta.

Prvo intenzivniji rad sa studentima, što je profesionalni zahtjev budućega pravnika. Dosad nismo imali taj cilj i zadovoljavali smo se tzv. masovnom proizvodnjom. Sada je naglasak na kakvoći.

Drugi element Bolonjskog procesa, koji nas u velikoj mjeri potiče, jest taj da daleko teže treba završiti studij i da u okviru fakulteta valja promijeniti način ispitivanja i polaganja te pripreme ispita, a ponajprije moramo promijeniti pristup i metode u nastavi. Nastava mora biti daleko intenzivnija nego što je bila dosad.

Treći cilj koji reformom nastojimo postići mobilizacija je studenata u borbi za vlastite interese. Riječ je o tome da su naraštaji studenata u posljednjih dvadesetak godina zadobili maniru pasivnog stava prema studiju i još pasivnijeg držanja prema društvenim zbivanjima.

Jeste li zadovoljni sadašnjim stupnjem znanja studenata?

— Jedan od skrivenih motiva Bolonjskoga procesa nezadovoljstvo je stupnjem znanja, ali i stupnjem zrelosti studenata. Dok je nekad osamnaestogodišnjak bio zreo, imao društveni položaj i očekivao da odmah počne raditi, obilježje je današnjega društva da se studenti osamnaestogodišnjaci još osjećaju zaštićenom djecom, da su njihovo znanje, a osobito opća kultura, nedovoljni, da su njihova znanja ponajprije zasnovana na novoj tehnologiji i novim medijima te da se vrlo teško prilagođavaju čitanju, odnosno učenju iz knjiga. Sve to ne smatram poteškoćom, jer se Sveučilište tomu mora prilagoditi, no poteškoća je u tome što mladi ljudi nemaju jasne perspektive, osjećaj da znanost i obrazovanje trebaju društvu i da će uz to profitirati. Koliko god znamo da su mladi ljudi motivirani i ambiciozni, njihove perspektive u njihovoj percepciji ne doimaju se najbolje. Zato imamo dodatnu zadaću da ih motiviramo, socijaliziramo, učinimo odraslim i odgovornim. To je zadaća koju Sveučilište dosad nije imalo, koja je nova i koja se ispunjava uz velike poteškoće.

Svaka je promjena teška, ali ova posebno, jer riječ je o onim elementima na koje nismo spremni. Spremni smo davati vještinu, ali ne i potpuno obrazovanje. Dakle, mi formiramo profesionalce, a ne ljude. Društvo sada od nas zahtijeva drukčije — da fakultetsko obrazovanje uključi daleko više toga nego što je to bilo dosad, ponajprije mogućnost razumijevanja konteksta studija.

Što to konkretno znači za pojedini studij?

— U strojarstvu to znači da se moraju razumjeti globalizacijski procesi u tehnologiji. U pravu to znači da danas živimo u posve drugom okružju, u kojem vladaju europske norme i međunarodno pravo. Drugi pravni sustavi, kao što je anglosaksonsko ili islamsko pravo, postaju sastavni, nužni dio našeg obrazovanja i znanosti. Bez toga nema pravne profesije.

Te tri navedene zadaće možemo ispuniti primjenom Bolonjskog procesa. Nažalost, muče nas inercija naslijeđena stanja, dugogodišnje stajalište društva prema znanosti i obrazovanju i pragmatični materijalni problemi. Najproblematičnije je što se znanost i obrazovanje još smatraju potrošnjom. To je trošak, no ne vidi se koliko je taj trošak ne samo potreban nego i nužan. Ne možemo očekivati da će se naše društvo moći nositi sa zemljama koje su naša konkurencija, i u gospodarskom i političkom smislu, ako ne uložimo dovoljno u znanje. Nažalost, svi će lako tako reći, ali politička se volja ne ocjenjuje prema riječima, nego prema novcu, ljudima i rezultatima. Institucije neće dati nikakav efekt niti će zakoni biti provedeni ako iza njih ne stoje novac i ljudi koji su predani toj zadaći.

Kako ostvariti ciljeve Bolonjskog procesa s tolikim brojem studenata po jednom nastavniku?

— To je doista nemoguće. Naime, Bolonjski proces zahtijeva duboke primjene u tehnologiji obrazovanja. Individualni mentorski rad nije samo fraza, nego nužnost, a ne možemo računati da s ovim brojem nastavnika te promjene možemo i provesti. U tom smjeru napravili smo zanimljive pokušaje. Drugu frazu ne mogu iskoristiti. To su pokušaji bez realna temelja, jer nama nedostaje najmanje onoliko nastavnika koliko ih sada imamo. Dakle, nama treba nekoliko stotina novih profesora, no problem je što se profesori prava ne nalaze svaki dan. Oni nisu radna snaga na burzi. Oni se stvaraju i odgajaju na način da, kada se odluče na sveučilišnu karijeru, računaju s tim da je to njihovo ulaganje u magisterije, doktorate i stručna usavršavanja, da bi moglo dati ono što se od njih traži. Tu nam nitko ne dopušta da budemo prosječni — ni stvarnost, ni politika, ni gospodarstvo, a ponajmanje društvo. Mi moramo težiti tome da imamo kvalitetnije nastavnike, ali za sada nam ne ide najbolje.

Pokušavamo li vratiti nastavnike iz inozemstva?

— Pokušavamo dobiti praktičare da dođu na Fakultet. No, bitan je faktor koji ograničava taj da je zarada vrsna pravnika izvan Sveučilišta izrazito velika, ali ne i na Sveučilištu.

Navest ću vam konkretan primjer. Našao sam sjajnu kandidatkinju koja je magistrirala na Oxfordu, koju bih volio vidjeti na Sveučilištu, zna više jezika, ima talent i osjećaj poziva. No, ona bi morala doći na Sveučilište na doslovno četiri puta manju plaću, što si čovjek u dobi od dvadeset i pet godina i magisterijem ne želi priuštiti. Možda je drukčije s onima koji imaju dvadesetak godina prakse, ali to nažalost nisu ljudi kojima možemo prepustiti cijelu nastavu. Moramo odgajati perspektivne kadrove, pomagati one iznimne koje prepoznamo na studiju. Dakle, ta su ograničenja bitna.

Druga su ograničenja vezana uz prostor i uvjete rada. Osobito je veliko ograničenje činjenica da mi donekle pokušavamo slijediti uzore razvijenih i bogatijih sveučilišta. Recimo, uporabom informatičkih tehnologija, učenjem na daljinu, primjenom interneta za potrebe obrazovanja i slično. Ipak, mi to ne možemo provesti uz ovakvu masu studenata. Dakle, nama se otvara pitanje količine i kakvoće i profesora i studenata.

Kakva je potreba za pravnicima u Hrvatskoj?

— U Hrvatskoj vlada velika potreba za pravnicima, osobito mladim. Na burzi mi nažalost imamo ljudi koji su u četrdesetima i pedesetima, a mladih je vrlo malo. To je zbog toga što privreda, ali i javna uprava, traže mlade, ambiciozne ljude sa znanjem stranih jezika, koji su odrasli u ovom, a ne u prošlom sustavu. Dakle, mi nemamo problema sa zapošljavanjem mladih pravnika, što dovodi do pitanja smijemo li smanjivati upisne kvote. Jer, u tom slučaju, a drugi to neće učiniti, dolazi do svojevrsne inflacije. Mi bismo htjeli da kakvoća studija, odnosno ugled nekog fakulteta odlučuje o šansama za zapošljavanje. Mi znamo da je Pravni fakultet u Zagrebu na glasu kao težak i zahtjevan, a vjerujem da to znaju i poslodavci. Naš diplomant ne nosi poslodavcu samo diplomu, nego i jamstvo da je položio na zahtjevan način, da je studij, bez obzira na naše prigovore, od diplomanta napravio korisna i dobra suradnika i profesionalca.

Kako ocjenjujete današnji odnos studenata prema studiju?

— Velik je problem što studenti nemaju osjećaja pripadnosti studiju. Mi ih želimo fizički vratiti na predavanje, u čemu nam velike probleme stvara nedostatak prostora. No, mi bismo željeli povećati i njihovu odgovornost. Studij je skup i mi bismo htjeli da studenti snose dio troškova studija, ne zbog toga da bismo mi nešto zaradili. Spremni smo osigurati potpuno kreditiranje, spremni smo ta sredstva usmjeriti u poseban fond za stipendije. Svatko mora znati da nije upisao studij zato da bi dobro i lagodno proveo mladost, nego ga je upisao da što brže diplomira. Mi moramo naći poticaje u tom cilju, a jedan je od poticaja osjećaj da onaj tko plati osjeća i odgovornost.

Još je važnija činjenica da postoji prešutna situacija dogovora svih onih koji su protiv promjena. Studenti uglavnom ne žele promjene, jer im je ovako lakše i ne plaćaju ništa. Zadovoljni su time da se od njih ništa više ne traži.

Mi tražimo da se studij plaća da bi studenti bili u poziciji da traže više, da protestiraju kada nema predavanja, a ne da priželjkuju da ga nema. Želimo da protestiraju kada je dvorana prazna ili nastavnik nespreman. U ovakvoj situaciji to ne možemo očekivati.

Ne bi li trebalo posvetiti veću pozornost i vrijeme iznimno dobrim studentima?

— Naš je problem što nismo kadri izdvojiti u posebnu skupinu iznimno darovite, a imamo ih. To se vidi po činjenici da naši studentski predstavnici, timovi i reprezentacije fakulteta, pobjeđuju na svjetskim natjecanjima fakulteta. Četiri naše ekipe postigle su sjajne rezultate pobijedivši kolege s vrhunskih svjetskih sveučilišta u svjetskim natjecanjima. To znači da imamo od dvadeset do pedeset izvanrednih studenata koji su kadri razumjeti najsloženije pravne probleme, raspravljati na engleskom jeziku, pisati tužbe i odgovore na tužbe, koji odgovaraju najvišim standardima, i u svemu tome pobijediti suparnike iz Berlina, Heidelberga, Londona, Madrida, Sjedinjenih Država… Naši profesori i studenti imaju ponude da se u nas dolaze pripremati strani studenti za natjecanja, pa će nam tako doći studenti iz Mađarske i Australije. To je velik posao, ali je posao rada s iznimno nadarenim studentima. To je ono što mi želimo nagrađivati.

Što ste konkretno poduzeli u tom cilju?

— Bitno smo povećali broj demonstratora da studente više nagradimo i vežemo uz fakultet, da dobijemo bolji uvid u njihove sposobnosti i talente, ojačamo njihov angažman u konkretnim istraživanjima. Sada na stolu imam prijedlog istraživanja o etici na Sveučilištu. To je odlična inicijativa, jer će istraživanje napraviti studenti, što će oblikovati njihovo stajalište o jednom od temeljnih pitanja obrazovanja. Kada to naprave, imat će ne samo dojam da su učinili nešto korisno nego će biti sudionicama aktivnosti koja treba Sveučilištu i koja je odgovor na neke od kritičnih problema u visokom obrazovanju, od odnosa prema studentima, njihova poštenja, etike u znanstvenom smislu, pa i korupcije.

Velikim brojem demonstratora postižemo još nešto: stvaramo veliku osnovu za selekciju koju relativno skromno plaćamo. Možemo ih i bolje iskoristiti, no velik je napredak da možemo bolje nagrađivati one koji se ističu po dobru.

Na fakultetu imamo i studentske udruge, pa i izvanredan časopis koji uređuju sami studenti. To je ono čime bi se i ovaj fakultet trebao više baviti, što donosi više motivacije, i to je pravi način obrazovanja. Mi nećemo postići ono što je ideal studija — da kao u Engleskoj nastavnici i studenti razgovaraju zajedno doručkujući, ali moramo postići to da dijele iste vrijednosti i ciljeve, da rade za istu stvar, da dijele znatiželju, koja je osnova za svako obrazovanje.

Koliko studenata završi studij? Koliki je omjer novoupisanih i diplomanata?

— Godišnje upisujemo oko 1100 studenata, a oko 460 diplomira. To je statistički solidan uspjeh, ali mi to ne smatramo dovoljnim. No, problematična je interpretacija te statistike. Imam osjećaj da nas tijekom studija napuštaju izrazito nadareni studenti, što je problem njihova snalaženja u tehnologiji masovnog obrazovanja. Mislim da je to velik društveni i intelektualni gubitak.

Drugi je problem da i oni koji završe studij ne čine to s istim uspjehom. Mi smo još prije uveli različite diplome, s oznakom cum laude i magna cum laude, no sad ćemo uvesti još jedan dodatak diplomi, u kojem ćemo certificirati i određene aktivnosti koje su studenti imali i mimo obveznoga programa, kao što je primjerice sudjelovanje u seminarima s drugim sveučilištima. Organizirat ćemo zajednički seminar sa Sveučilištem u Grazu na području međunarodnoga privatnog prava. Moramo raditi na kvaliteti studija, i to se na završetku studija mora vidjeti.

Treća stvar koju ta statistika prikriva jest trajanje studija. Mi moramo ne samo povećati broj diplomanata nego i skratiti vrijeme studiranja.

Zbog potreba tržišta rada ne možemo smanjiti broj onih koji diplomiraju, ali doista možemo povećati i njihovu kvalitetu i efektivnost pravnog obrazovanja.

Spominjali ste problem prostora. Poznajete li prostor Borongaja i što mislite o projektu njegova pretvaranja u kampus?

— Vojarnu Borongaj poznajem iz 1991. i mislim da je važna mogućnost da se taj veliki prostor iskoristi za gradnju velikoga sveučilišnog kampusa. Tu postoje tri problema.

Prvi je problem urbanistički. Još nemao jasnih naznaka kako bi izgledao taj kampus, koliko bi objekata bilo izgrađeno i kakve kvalitete. Morao bi se mijenjati urbanistički plan.

Drugi je problem financiranje projekta. Znam da se u Hrvatskoj troši više novca na stvari koje će dati manji efekt, no Vladi neće biti jednostavno osigurati velik novac potreban za takav zahvat.

Treći je problem činjenica javno-privatnog partnerstva, koja je naznačena kao način rješavanja financijskih problema. Prema onome što kao pravnici znamo, to neće biti jednostavno. Mi želimo zgrade kojima će vlasnik biti Sveučilište, a ne privatne osobe. Ne želimo privatizaciju fakulteta koja će se napraviti na taj način. Obrazovanje je djelatnost javne naravi i takvo treba ostati. Nas međutim hrabri podatak da je Vlada u proteklom razdoblju potaknula razvoj drugih sveučilišta u Hrvatskoj, da je pomogla stvaranje Katoličkog sveučilišta i mi računamo na to da nismo nezbrinuta djeca, nego dolazimo na red. U Rijeci, Zadru, Dubrovniku i Splitu vojni su objekti dobro iskorišteni za potrebe sveučilišta. Postoje različiti načini rješavanja toga problema, jer u ovom je slučaju Vlada prostor dodijelila Ministarstvu, dok je drugdje prostor dan sveučilištima. To ima nedostataka, no prednost je ta što je Ministarstvo na sebe preuzelo obvezu financiranja. Pravni fakultet bi, ako nam se pomogne, mogao naći rješenje za financiranje nove zgrade. No, treba nam i lokacija i suradnja, te svakako ne želimo nanijeti štetu postojećim ulaganjima.

Autor ste prijedloga Zakona o sprečavanju sukoba interesa. Je li on zaživio?

— Nije. Ponajprije moram reći da je ideja toga zakona bilo pronalaženje načina da se iz naše politike isključi nepotizam i korupcija. No, u tome se nije uspjelo. Prvi je razlog taj što je sastav povjerenstava za sprečavanje sukoba interesa bio takav da su u njima sjedili u prvom redu političari. Kako je staro pravilo da nitko ne smije suditi o svojoj stvari, trebalo bi i ovdje biti tako. Žao mi je zbog toga jer je Hrvatska s tim zakonom bila predvodnica ne samo u regiji nego i u tranzicijskim zemljama uopće. Zemlje koje su oponašale naš sustav postigle su daleko više efekata. Upravo u regiji jugoistočne Europe prestigle su nas neke zemlje koje su bile godinama zaostajale u razvoju demokracije. Na primjer, u nas je veliki problem da se na internetu objave podaci o imovini političkih dužnosnika. U mnogima za nas nerazvijenim demokracijama to se uopće ne smatra problemom.

Druga je stvar što je zakon već prigodom donošenja pretrpio neke izmjene koje su bitno ograničile njegove efekte, tiču se ponajprije mogućnosti proširenja kruga dužnosnika na koje se zakon odnosi, a uvedena je i mala mogućnost koja je obilno iskorištena — ona o postavljanju javnih dužnosnika u upravne odbore javnih poduzeća. Noć prije usvajanja izmijenjena je u prijedlogu odredba prema kojoj političari nisu smjeli biti u upravnim odborima i promijenjena u odredbu prema kojoj je to moguće samo izuzetno ako Sabor tako odredi prema posebnoj listi poduzeća. Sabor je potom usvojio listu na kojoj se našlo nekoliko stotina poduzeća. Efekt zakona bio je time poništen.

Veći je problem funkcija povjerenstva, koja je svedena samo na tumačenje i arbitriranje u najvećim slučajevima i aferama. Uloga toga tijela zamišljala se znatno drukčije i aktivnije, u smislu donošenja preporuka, mišljenja i potpunoj otvorenosti prema javnosti. Zaključno, riječ je o zakonskoj inicijativi, instituciji i nizu pravila koja su trebala pojačati osjećaj da i u politici postoje granice moralnog ponašanja. To nije uspjelo. Naša politika nije to doživjela kao nikakvu obvezu, iako to u zakonu piše. Iz te logike otuđenosti i neodgovornosti proizlazi i neuspjeh toga zakona. Nije se uspjelo jer se nije htjelo uspjeti.

Radili ste i na prijedlogu Zakona o financiranju političkih stranaka. Kako ste zadovoljni njegovom konačnom verzijom?

— Vlada je predložila, slijedeći rokove iz Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije, i Zakon o financiranju političkih stranaka. Zakon ima četiri osnovne slabosti. Kao prvo, on ne predviđa efikasan način kontrole i osiguravanja javnosti financiranja političkih stranaka. Nije dobro rješenje da financiranje političkih stranaka nadzire Državna revizija i Ministarstvo financija. Te su ustanove dijelovi izvršne vlasti i zbog toga pred prejakim utjecajem političkih stranaka koje trebaju nadzirati.

Uz to je vezana činjenica da je formirano Državno izborno povjerenstvo kao stalno tijelo. U osamdeset i pet posto zemalja koje imaju nadzor upravo to tijelo nadzire financiranje političkih stranaka.

Velikim dobitkom Zakona proglašeno je i pravilo da nema anonimnih donacija. Ipak, to i nije nikakva posebnost, nego uobičajena stvar u najvećem broju zemalja. To je nadalje izričiti zahtjev međunarodnih konvencija i dio standarda. Tu smo kasnili i nemojmo to kašnjenje prikazivati kao uspjeh.

Treće je uvođenje stanovitih zabrana i ograničenja koje podupirem. Navodi se zabrana financiranja političkih stranaka od strane javnih poduzeća i stranih kompanija.

Jesu li ta ograničenja optimalna?

— Granice donacija određene su previsoko, na šezdeset tisuća za pojedince i milijun kuna za tvrtke. Milijun kuna prevelika je donacija, koja stvara obvezu političke stranke prema donatoru. Individualna donacija od šezdeset tisuća otvara pitanje otkud toliki novac i zašto ga netko daje. Naše političke stranke ne računaju na članarine. One računaju na to da će biti financirane iz državnoga proračuna. Donacije su samo dodatna sredstva, pa granice moraju biti mnogo niže.

Nadalje, za razliku od mnogih koji su sudjelovali u raspravi ja sam za zabranu stranih donacija (kao Engleska). Razumijem potrebu da nas se tretira kao nedovoljno razvijenu demokraciju, no mislim da je to dobar mehanizam da se spriječi unos stranih donacija koji bi arbitrirao u političkoj borbi. Nemam ništa protiv da strane zaklade financiraju političko obrazovanje, prosvjećivanje i znanje o demokraciji. No, ne pristajem da taj novac ide strankama, jer se time izravno utječe na sustav političkog odlučivanja.

Dodatan je problem da je zabrana donacija javnih poduzeća odveć šturo napisana odredba. Postoji velik broj slučajeva u kojima neće biti moguće utvrditi da li je donacija legalna ili nije. U kojem je slučaju poduzeće javno, ako ima dva, pet, ili potpuno javno vlasništvo?

Mislim da bi taj Zakon trebao regulirati i pitanje financiranja izbornih kampanja. Mehanizam treba biti isti — treba uvesti ograničenja ukupne količine novca, njegov nadzor i uloga javnosti u svemu. Dakle, mislim da Zakon treba pretrpjeti znatne izmjene.

Spomenuli ste da biste zabranili strane donacije, no nisu li sve naše najveće banke i mnoge najvažnije tvrtke u stranom vlasništvu?

— O tome i jest riječ. Treba definirati što se smatra stranom donacijom. Postoje velike donacije pojedinaca iz inozemstva pojedinim političkim strankama koje mahom stižu iz Bosne i Hercegovine. Postoji situacija u kojoj su veliki donatori zaklade. No, ne bi bilo dobro da one budu produžena ruka političkih stranaka. Na taj se način stranke individualno financiraju od svojih partnera iz inozemstva. Konačno, bogate inozemne političke stranke mogući su donatori. Mislim da su prividna objašnjenja da je riječ samo o pomoći u tehnologiji i zbog ideoloških sličnosti. Meni se čini da je riječ o interesima stranih političkih stranaka da imaju utjecaj na naše političare. Važno je pritom napomenuti da su političke kampanje postale izrazito skupe. To guši inicijativu i mogućnost proboja nezavisnih kandidata i lista. To pak umrtvljuje konkurenciju i dovodi do toga da se politički sustav u Hrvatskoj usmjerava na priskrbljivanje novca i da financijski moćnici iskorištavaju političke stranke kao produžene ruke borbe za svoje interese.

Kakvi su pomaci na području dostupnosti informacija, o čemu ste također pisali prijedlog zakona?

— Pomaci su minimalni. Glavna je prepreka način ukupnoga funkcioniranja političkog sustava koji ne potpomaže političku odgovornost. Zbog toga taj sustav i ne želi otvorenost javnosti. Ono što je posve jasno jest da taj zakon u stanovitom smislu treba nadopuniti kako bi se jače izrazila potreba javnog interesa i za one informacije koje su inače zaštićene. Javni interes mora biti zaštićen! Druga stvar ne tiče se zakona, nego prakse. Zakon pruža stanovite temelje da se građani izbore za dobivanje informacije. Ono u čemu se bitno kasni dio je obveze koji se odnosi na tijela javne vlasti koja bi trebala unaprijed omogućivati građanima pristup potrebnim informacijama. U tome se ne postiže glavni cilj, a to je da se javna vlast otvori građanima. Mi i danas imamo zatvorene i tajne sjednice, pa čak i telefonske sjednice političkih tijela.

Često nema nikakve mogućnosti da građanin dobije obrazloženja odluka. Na web-stranicama tijela vlasti obično nema obrazloženja koje bi građaninu ukazalo zašto se neka odluka donosi, radilo se tu o urbanističkom planiranju, gospodarskom razvoju, prodaji zemljišta ili slično. Mi moramo prekinuti praksu da svaka takva odluka postane skandal, zbog toga što ljudi nisu na vrijeme upoznati s razlozima, nego o njima doznaju u tisku tek kada nastane problem. Svi znaju zbog čega je prodano zemljište na Mljetu, a sada se počinje raspravljati o toj odluci.

Koliki je u nas bio utjecaj izvršne vlasti na javne tužitelje i je li to bilo mjesto na kojem je zapinjalo rješavanje brojnih kriminalnih slučajeva koji tek naknadno izlaze na površinu?

— Kad je riječ o državnom odvjetništvu, potrebno je osigurati tajnost određenih podataka, jer bi u suprotnom djelotvornost tih ustanova bila ugrožena.

No, ako je utjecaj politike na njih velik, onda za njihovo funkcioniranje nisu odgovorni ljudi koji su im na čelu, nego politička vlast. To bi bio opasan presedan jer smo godinama pokušali depolitizirati sudstvo i državno odvjetništvo kako bismo izbjegli glavnu prepreku djelotvornim istragama, dobro pripremljenim optužnicama i učinkovito provedenim suđenjima. Vaše pitanje odražava stajalište nevjerice javnosti o neovisnosti javnog tužiteljstva, i tu sumnju javnosti valja poštovati jer je dobila takve razmjere. Zbog toga osnovno pitanje djelovanja pravosuđa i državnih odvjetnika jest pitanje vraćanja povjerenja građana u njihovo djelovanje, učinkovitost i nezavisnost.

Nije riječ o ovom ili onom triku, ustavnoj formulaciji ili zakonskoj odredbi, nego o potrebi da se vrati povjerenje u pravosuđe u cjelini. To je iznimno teška i dugotrajna zadaća, s kojom treba početi odmah, sa stajalištem da ne treba braniti instituciju ili profesiju na način da se ona zatvara ili odbija mogućnost kritike.

Svaku kritiku treba promišljeno razmotriti i uvažiti pozitivne i plemenite motive onih koji kritiziraju. Zadaća je sudstva da zna da ne radi birokratski posao primjene i čitanja zakona, nego društveno odgovornu djelatnost. Bitan je povrat povjerenja.

Kako ocjenjujete opasnost da bilo koja vlast u početku putem policije usmjerava djelovanje protiv samo nekih kriminalnih radnji, dok neke tolerira?

— Načelno je to moguće, no demokracija je smišljena tako da svatko tko opstruira istragu mora računati na to da je vlast promjenjiva i da je može izgubiti i da ja takav postupak nedopustiv, ne samo u političkom nego i u kazneno-pravnom smislu. Mislim da je strah od odgovornosti u razvijenim demokracijama bio glavni način stabiliziranja pravosudnih institucija. Jednostavno, politici bi bilo bolje da se u pravosuđe ne miješa. To je iskustvo koje treba ovdje provesti, ne samo izjavama da su svi nevini dok nisu pravomoćno osuđeni, nego živom zainteresiranošću da se sudstvo i državno odvjetništvo ponaša odgovorno. Jasno, pritom je glavna stvar javnost, a ne stranački kolege ili konkurenti. One koje treba uvjeriti su glasači.

A što je sa sucima koji su bili ili jesu članovi političkih stranaka?

— Oni to ne smiju biti. Stroga odredba s kraja osamdesetih nije se strogo poštovala, jer je dolazilo do kolizija između izvršne i sudske vlasti, osobito na lokalnoj razini. Mislim da u sudaca danas postoji svijest o opasnosti takva angažmana.

Svojedobno ste pisali prijedlog Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi. Kako gledate na dogovor da se se uvede izravni izbor gradonačelnika?

— Ključna je greška napravljena 1993, kada je bez previše razmišljanja stvorena struktura lokalne samouprave koja ima prevelik broj jedinica što su najčešće premale da bi mogle efikasno obavljati one poslove koji bi po naravi stvari trebali biti centralizirani. Stvar je pogoršana odlukom da se na lokalnu samoupravu primijeni izborni model koji je zasnovan na stranačkom natjecanju, a ne na izboru kandidata i odgovornosti prema biračima. U tom svjetlu ja gledam na uvođenje izravnog izbora gradonačelnika kao na dobitak. To nosi rizik odgovornosti nastanka lokalnih lidera i problem prevelike ambicioznosti pojedinaca koji vode lokalnu samoupravu. No, to već imamo i u ovom sustavu. Izravnim biranjem dali bismo više slobode i odgovornosti nositeljima takvih dužnosti. To bi omogućilo da oni ljudi koji imaju znanja i mogućnosti, neovisno o stranačkoj pripadnosti, dobiju povjerenje sredine. Inače su lokalni dužnosnici samo pijuni onih koji mu iz središta daju novac ili političku potporu.

Kako komentirate primjere Ljubljane i Londona, gdje su neovisni političari pomeli stranke?

— To su upravo primjeri mojih teza. Treba razlikovati dva tipa politike: ideologiziranu, koja je vezana uz središnju vlast, i lokalnu, gdje ideološki sporovi uopće nisu važni. Postoje brojne neprirodne koalicije ideološki suprotstavljenih stranaka, što potvrđuje da se u lokalnoj samoupravi vodi i treba voditi drugi tip politike usmjeren na lokalne ciljeve.

Razgovarao Zlatko Vidačković