Sjećanje na korijene

Sjećanje na korijene

Zamisao Kajkavskog requiema iznimna je, i kao takva pokazala je da u Hrvatskoj još ima snaga koje su sposobne izvorne narodne običaje pretočiti u umjetnički oblik i približiti gradskoj publici, koja je već odavno zaboravila svoje korijene

Nakon premijere mjuzikla Briljantin Kazalište Komedija samo nekoliko tjedana poslije (subota, 28. listopada 2006) premijerno je prikazalo glazbenoscensko djelo Kajkavski requiem Vida Baloga i Zorana Novačića. Unatoč sumnji i predrasudama, Balog i Novačić ponudili su vrlo zanimljivu i rijetko viđenu glazbenoscensku formu. Zapravo je to misterij koji je niknuo iz liturgijske drame, kako piše redatelj Krešimir Dolenčić. No zamisao Baloga i Novačića nadilazi srednjovjekovni oblik. Oni ga obogaćuju kajkavskim narječjem (koje se pokazalo kao prednost, a ne slabost), duhovitim doskočicama od kojih su mnoge niknule iz stvarnih situacija (nazdravljanje mrtvacu sa živio) te glazbom koja u sebi povezuje elemente narodnoga sa suvremenim i klasičnim.

Vid Balog preuzeo je ulogu grobara, srodivši se s jezikom i seoskim mnoštvom te sudjelujući u tragikomičnim situacijama. I Novačićeva glazba sudjeluje na svoj način: impresivna molitva i pjevanje zbora uz pokojnikovo tijelo samo su uvod u neobično isprepletanje raznih elemenata. Ipak, priču — koja je statičan prizor ili misao ili jedna epizoda iz života — vodi narator Adam Končić koji čas ulazi, a čas izlazi iz zbivanja kao objektivan promatrač. On također preuzima ulogu Angela, koji će se svaditi s Vragom (Goran Malus) oko toga komu će pripasti pokojnik.

No s potjerom za pokojnikom, koji uvijek nekako uspijeva izmigoljiti božanskim i demonskim silama, prestaje komični dio Requiema. U drugom dijelu autori su se naglo uozbiljili te su s postojeće tehnike pripovijedanja prešli na tehniku zaustavljenih slika. Veselje i opijanje postaju sporedni, a solisti — Larisa Marak, Ivana Novačić, Mladen Katanić i Marijan Jurišić – iznose solističke dijelove obreda koji se u pravom smislu riječi pretvara u Requiem. Nižu se poznati stavci prevedeni na kajkavštinu. Ali ta glazba – osim što je tužna – ipak ne zastaje samo na tuzi. Slavi Život, koji uvijek zamjenjuje Smrt, sveprisutnu, nijemu i strašnu – upravo je tako utjelovljuje Tina Vrtar Stipić. Koreografija Dinka Bogdanića pridonosi nijemoj stravi. Kada Smrt uperi prstom u nekoga u publici, svima je jasno da ni promatrači nisu sigurni od Smrti koja nas, pogledom djevojke i starice, oštro promatra.

Pretvaranje drugoga dijela Requiema u filozofsku meditaciju sa zamrznutim i međusobno dosta sličnim slikama usporilo je tempo te je djelo udaljilo od prvobitno zamišljene kazališne forme. Forma postaje gotovo koncertna, oratorijska, što možda i nije najbolje rješenje za kazalište. No publika zna cijeniti ideju te se rado prepušta glazbi, koja uzima primat pred scenskim zbivanjem. Možda prekratak za pozornicu, ali s uobičajenim koncertnim trajanjem (oko sat i petnaest minuta), Kajkavski requiem bi djelovao još efektnije da se kombinirao s drugim djelom slična trajanja. Ipak, zamisao je iznimna, i kao takva pokazala je da u Hrvatskoj još ima snaga koje su sposobne izvorne narodne običaje pretočiti u umjetnički oblik i približiti gradskoj publici, koja je već odavno zaboravila svoje korijene.

Irena Paulus