Povratak u zle ulice

Povratak u zle ulice

Damon i Di Caprio, kao glavni pokojnici u Scorseseovu štakorskome svijetu, ne nastupaju nimalo mehanički, podupirući svojim dubokim psihološkim rovovima Scorseseovo podgrijavanje metafizike zla i redateljske autorske poetike

Svako toliko nemirni redateljski objektiv Martina Scorsesea vrati se doma. Nakon ambicioznih, egzotičnih ili tek filmofilskih uzleta prema nekom drugom vremenu (ili prostoru) (Kundun, Bande New Yorka, Avijatičar), kultni Njujorčanin opet se prizemlji na neku od ulica zla gdje još caruju ili agonično izdišu njegovi dobri momci, pothranjujući gangsterski mit što ga svojim kinom (s kratkim prekidima) gradi nekoliko desetljeća. Mjesto slijetanja nije nužno New York, kanonizirani grad poroka, čije svakodnevno nasilje od djetinjstva promatra iz rodne Male Italije, pokušavajući ga kršćanski iskupiti aktiviranjem osjećaja krivnje i prijetnjom posljednjega suda. Iako krv i dalje ulicama teče na starinski način, mediji zla danas su sve sofisticiraniji (pa i tehnološki), inteligentniji i prikriveniji. Grižnje savjesti sve je manje, a ni Italo-Amerikanci nisu jedini akteri američkog gangste–raja. Tako je Marty, odlučivši se na remake relativno friška i hvaljena hongkonškog trilera Pakleni poslovi, povjeren scenaristu Williamu Monahanu, imao opravdanja za prizemljenje u Boston i čeprkanje po krimi-poslovima tamošnjih irskih potomaka.

S promjenom toponima i nacionalnih korijena njegovih aktera nad svijet organiziranoga kriminala nadvio se i samosvjesni cinizam kojim najproblematičniji Bostonac, a ujedno i najproblematičniji protagonist Scorsesejeva novog gangsterskog trilera Pokojni, definira svoju ovozemaljsku misiju. »Ne želim biti proizvod svoje sredine — želim da sredina bude moj proizvod«, kazuje nam na početku filma dotad nedodirljivi šef lokalne mafije, Frank Costello, u tijelu vazda dijabolična i džokerovski iscerena Jacka Nicholsona. Potom izabire dječaka iz svojega plebejskoga susjedstva koji će za dvadesetak godina oživotvoriti njegovu krilaticu i postati njegov proizvod. Costellov simbolični sin, prljavim novcem školovani detektivski novak Colin Sullivan (Matt Damon), postaje mafijaška krtica u bostonskoj policiji s delikatnom zadaćom da otkrije policijskoga doušnika u Costellovu gangsterskome gnijezdu. A to je njegov vršnjak manje pouzdana pedigrea, Billy Costigan (Leonardo Di Caprio). Dvostruko krtičarenje, za obojicu podjednako životno i profesionalno riskantno, praćeno čvrstim nadzorom okorjelih šefova, pretvara se u tjeskoban mentalni dvoboj, tim napetiji što jedan o drugom ne znaju ništa, pa ni to da dijele istu ženu. Uz maniristički razmetljiva Nicholsona, nategnuti ljubavni trokut slabija je strana filma, čija se ambicija ipak ne iscrpljuje u uspješnu dvoipolsatnom draškanju gledateljevih emocija i identifikacijskih mehanizama. U složenu dramaturškom tkanju, koje zapletenim paralelizmima, ambivalencijama i funkcionalnim epizodama glavešina (Alec Baldwin, Martin Sheen) i sitneži iz obaju tabora pokušava oživotvoriti Costellovu zlokobnu maksimu s početka filma, naslućuje se Scorseseov poriv moralnom relativiziranju ili izjednačavanju dvaju suprotstavljenih i hijerarhijski organiziranih svjetova. Oni su u konačnici samo avers i revers jednoga svijeta funkcija bez junaka. A umjesto katarze, moralistički budan i zamjetno pripovjedački staložen Scorsese nudi u konačnici tek mehaničku kaznu i slikovitu metaforu. Srećom, Damon i Di Caprio, kao glavni pokojnici u Scorseseovu štakorskome svijetu, ne nastupaju nimalo mehanički, podupirući svojim dubokim psihološkim rovovima Scorseseovo podgrijavanje metafizike zla i redateljske autorske poetike.

Diana Nenadić