POETIKA PROGONSTVA

POETIKA PROGONSTVA

Mile Stojić, Večera bez politike, VBZ, Zagreb, 2005.

Čitajući novu zbirku pjesama Mile Stojića, Večera bez politike, nemoguće je ne sjetiti se naslova knjige Slavka Mihalića Darežljivo progonstvo (1959). I u ovom slučaju može se potvrditi iskustvo o tome kako veliki vremenski odmak nekim metaforama daje konkretno značenje, objašnjavajući kako zbilja čita metafore pojašnjavajući pjesničke slutnje, ali na potpuno neočekivan način.Tako Mili Stojiću ideja da progonstvo može biti darežljivo može zvučati kao crni paradoks. Pa ipak i unatoč svemu. Da je progonstvo kao posljedica rata stanje koje čovjeka prati dok je živ, prva je istina i ove pjesničke knjige Mile Stojića: »Za tebe nema više ni rata, ni mira, / kao ukleta duša limbska obijaš pragove / dok se iznad tebe spušta svjetlo Istine i Pravde / kao pokrov iznad glave mrtvaca.« (Haj, vaj). I ne samo Stojić, nego neki drugi pjesnici rođeni u Bosni i Hercegovini kao što su Mario Suško i Jozefina Dautbegović, čije je stradanje postalo iskustveno tlo bez kojega se ne može više zamisliti hrvatska novija poezija. Progonstvo uvodi također egzistencijalnu sastavnicu tuđu onima koji više vole čisto i bezrazložno izbijanje egzistencijalnog osjeta. Može li se međutim reći da u »lakoći pripovijedanja stihom«, koju pogovarač knjige Ahmed Burić navodi kao najvrednije u Stojićevoj poeziji, ima ovaj put nešto manje gorčine nego prije?

Pjesnik i u novoj zbirci obilazi postaje svoga progonstva, pišući tematski motivirane bilješke u kojima se dotiče svoje prognaničke sudbine. Sigurno je barem jedno: da je progonstvo od akutne pojave postalo kroničnom, pa se Stojić počeo navikavati na novu ulogu srednjoeuropskoga šetača i putositničara: raspričao se stihom ne bi li zaboravio svoje stanje i ono što ga je prouzročilo. Stojićeve pjesme međutim uporno svjedoče o nemogućnosti zaborava. Je li moguće da su svi oni naoko bezazleni prizori koje je bilježio — sjetimo se slikovita prizora s ciganskom gatarom iz Ostrožca — mogli prestati biti znamenovi usuda? Stojić je bolji pjesnik što mu više pripovijedanje zapinje o memorijske čvorove, a potpora erudicije sve mu je manje potrebna. Slikovite pojave na koje nailazi često su samo povodi vraćanju mnogo dublje zapamćenim činjenicama. Memorija prognanika i sama je prognana u njemu, kao da je geler odbačen eksplozijom kojemu treba petnaestak godina da padne na zemlju, primjerice u pjesmi Put preko Kreševa (fragment iz 1992):

Lice se koči dok zgrade oko nas postaju zgarišta

Stiže zima i krv se naša smrzava na snijegu. Oko nas

Niču krateri u kojima nestaje sva povijest i filozofija,

Sva književnost. Na frulici izrezbarenoj pastirskim nožićem

Na zategnutoj janjećoj koži i konjskoj grivi sviraju belzebubi

I zaljubljeni se grle posljednji put u blatnoj grabi

A drugi odlaze okomito iz našeg grada

U jedan bešćutni mirniji i bezbolniji svijet.

Cijela se Stojićeva prognanička poezija može opisati kao učinak udarca koji rasipa predmet u bezbroj krhotina, pri čemu podaci erudicije pokazuju polumjer rasutosti krhotina. Primjerice, za taj polumjer važna je opreka između pjesnikova rodnoga krševitog juga i putenog sjevera erotskih maštarija. Između južnjaka kojima se sve događa kao alegorija odisejevske sudbine i sjevernjaka koji ugovaraju i provode primirja. Između nesretnih naroda koji imaju veliku književnost i sretnih naroda koji trguju, ljubakaju, kurvaju se. Između neznabožnih bezbožnika kojima Gospodin predaje Srebrenicu i biblijski osviještenih nesretnika koje On kuša kao Joba i nepopravljivo im kida tlo pod nogama kao Bosnu srebrenu. Između pobjedničke ruske ćirilice na bečkom Schwarzenbergovu trgu i mitskoga sarajevskog tunela koji tone u zaborav premda je u njemu definitivno pomrčala petokraka.

U naslovu nove Stojićeve knjige, Večera bez politike, čita se ipak još nešto: je li to želja da se zaboravi politika, uzrok zla i prognaničke sudbine te život krene putem drugih, globalizacijskih zaborava ili je pak riječ o suprotstavljanju zaboravu koji je politiku samo gurnuo u podsvijest, da bi se drugom prigodom dugoročni ciljevi politike nastavili ostvarivati. Ta se dilema, koju suptilan čitalac može naći u tumačenju daytonske rime život i ćivot, iz pjesme o Oskaru Daviču u Sarajevu. Ideja same pjesme Večera bez politike pripada među jednostavne vitalne reflekse, životne nalaze, koje je Stojić zabilježio i nizom drugih pjesama, kao što su Vratit ću se u Bosnu, Oremus, Haj, vaj, Raspad mješovitog braka, Na Schwarzenbergovu trgu.

Od prve pojave u hrvatskoj poeziji u Štambukovoj antologiji Insulae (1981) Stojićev se tadašnji osjetljivi, estetizirani hermetizam sve više otvara grubu upadu činjenica, pružajući mu pritom postojan otpor artikulirane poetike. U mijenama prognaničke sudbine Stojić točno konceptualizira zadaću pjesme kroz raznorodno i kaotično instinktom koji uvijek postiže cilj. A ta je svrha i u Večeri bez politike iznimno jasna i poetski snažna: rekonstrukcija sudbinskoga nacrta.