Otisci vremena i ljudi

Otisci vremena i ljudi

Upravo je nevjerojatno da je izložbu Luzar dnevno pohodilo više stotina posjetitelja — u kolovozu, ali i u rujnu, u Malu crikvicu posvećenu čudotvornoj Gospi od Luzarja hodočastilo je mnoštvo stranih i domaćih turista, mnogobrojni otočani te mještani, koji su bili osobito potreseni i ganuti fotografijama

Dok su ljetne zabave prebukirale novaljsku plažu Zrće, u sloganu budi cool, dakle — nezabrinut, sretan i potrošan — istodobno se u nedalekoj Novalji zbivao svojevrstan fenomen: već nekoliko sezona u Maloj crikvici poznata pjesnikinja Andriana Škunca ambijentalnim izložbama fotografija stvara uspješnice kulturnoga ljeta. Ne čudi da njezine fotografije, i ciklusi naslovljeni: Novaljski svjetlopis, U potrazi za Kissom, Otok iza vremena, Solarni vjetar i ovogodišnja Luzar — prikazuju otok Pag kakav se otkriva samo istinskim pješacima prostorom i vremenom. Za takvo poetsko viđenje, koje Zvonimir Mrkonjić okuplja sintagmom poetika otočnosti, Andriana Škunca dobila je ove godine i najvredniju pjesničku nagradu Goranov vijenac. Međutim, upravo je fenomenalno što je fotoizložbu Luzar tijekom kolovoza svakodnevno pohodilo i do pet stotina stranih i domaćih turista, a tijekom rujna standard je još bio u prosjeku — oko stotinu posjetitelja dnevno.

U Malu crikvicu, posvećenu čudotvornoj Gospi od Luzarja, hodočastili su i brojni otočani te mještani, mnogi i više puta, osobito potreseni i ganuti ugođajem koji autorica ostvaruje u prikazu otočkih motiva te potaknuti slikama zaborava u kolektivnoj memoriji Novalje. Luzar na osobit način predočava pučke pobožnosti — fenomen tako živ na svim hrvatskim otocima, osobito na Pagu, gdje je čovjek izložen krajnostima, naglim mijenama u krajoliku otočkoga kamenjara, koji mnogi nazivaju i mjesečev krajolik. Uz već kultne motive magičnih interijera i paških krajeva, autorica prvi put predstavlja i likove vremešnih žena u karakterističnim crnim nošnjama, predane molitvi. Snimila je tragove pučke pobožnosti u napuštenim kućama, gdje svete sličice i raspela svjedoče o nadi i upornosti s kojom su žitelji u otočkoj samoći stoljećima očuvali vezu s Bogom.

Prostor Male crikvice u Novalji pokazao se kao idealno mjesto za postav izložbe. U njezinu podnom sloju temelji su starokršćanske bazilike urbane i mjestimično vidljiv ranokršćanski mozaik, pa izložba fotografija Luzar na osobit način evocira pamćenje otoka. Između zidova crkvice posvećene čudotvornoj Majci Božjoj od Luzarja, gdje tijekom listopada žene mole s krunicom opletenom među prstima, naslućuje se snaga negdašnje antičke Kisse — dok u sjeni odjekuju minula stoljeća Novalje i glasovi suvremenoga života. Starice i žene zatečene u molitvi sastavni su dio starog, iskonskog svijeta koji se očitovao u strahu i pobožnosti, dok otočka zbilja potire uspomene iz obiteljskog života i fotografije svetaca davno zadjenute u starinske okvire. Vrijeme briše tragove života u napuštenim stânima, na čijim su zidovima još sačuvane krunice obješene o čavao, a pokućstvo se trusi u prah zajedno s posuđem i tragovima negdašnjeg života.

Andriana Škunca poznata je po nizu autorskih fotografija koje je snimala hodajući otokom Pagom: »Kad se nađete na nekoj udaljenoj točki do koje se pješači satima, okruženi morem i kamenjarom, i kad se odmjerite s vertikalom neba i horizontalom otoka, osjetite božansku snagu koja se rasprostrla u napuklini škrapa, mirisu smilja i kadulje, kroz zrcaljenje mora, vrtloženju oblaka, ali i u silnim udarima bure. Uranjate u postojbinu ovaca, strujanje vjetra koji propuhuje i raznosi zvukove i mirise koromača i metvice, kroz posolicom izgrižene suhozide i pašnjake. Vidokrug se širi na udaljene otoke, pučinu i nebo, na kozmička prostranstva.«

Luzar spaja dvije bitne dimenzije otoka: zemljopisni — fizički, i, onaj neomeđeni — metafizički prostor Paga, kaže Andriana Škunca: »Dolazeći u Novalju, kročim u mitsku postojbinu predaka. Fotografije prikazuju pejzaž otoka, ali ukazuju i na njegov korijen. Kad poznajete otok iznutra, čitate ga ispod odraza u lokvama, pratite kroz zvukove u kamenjaru, otkrivate u zaklonjenim i skoro nevidljivim detaljima. Sva je moja poetika prožeta otočkim krajolikom, ali podjednako i odsutnim ljudima. Sličice s likovima Srca Isusova, ili Majke Božje, davno zadjenute za okvire ispražnjenih ogledala i danas čuvaju pusta obitavališta. Na svim tim likovima, ogrnutim crninom, vidimo kako su se stoljećima nizale molitve po našim kućama i taložile na prag kao zaštita i utjeha, kao posljednje utočište na putu kroz ovaj zemni život.«

Posebni akcent ciklusa Luzar likovi su starih žena u crnoj, starinskoj nošnji — dok fotografije iznimno sugestivno bilježe kako se u tišini razgrađuje svijet stvari, jer svaku potankost napuštenih interijera još ispunjaju biljezi prijašnjega života, te otočke žene na licima održavaju odsutnost bližnjih s kojima i vrijeme polako klizi u zaborav. Povjesničarka umjetnosti i autorica predgovora katalogu izložbe Željka Čorak naziva ih Parke, izbjeglice iz sudbine:«(...) Žene — jer su na fotografijama od ljudskih likova, isključivo žene, stare žene s cijelim svojim životima — uvijek su i samo nešto čekale. Starost znači da već ne čekaju pojedinačno. Ni pismo, ni ljubav, ni otvorena vrata. Čekaju da se do konca ništa ne dogodi. Polako se pretvaraju u karijatide, stežući entasis. Lica se vraćaju krajoliku, a ruke slijepo gledaju i mole. Njihovi životi, u tragu, skrivaju se u šalicama, u epidermi zida prelivenoj ječmenom kavom. U stvarima koje nisu drevnije od njih, ali su beskrajno stare samim time što se podudaraju s njihovom dobi. U njima sagorijeva sva odsutnost bližnjih.« »Posvemašnja je napuštenost postala jedna od mjera Luzara — kaže Andriana Škunca, i emotivne reakcije mnogobrojnih posjetitelja sažima u rečenici: »Te su slike ostale na vrhovima naših uspomena.«

Gordana Benić