Vijenac 330

Likovnost

Izložba Mire Vuca Anđeli, Dolenjski muzej, Novo Mesto, 27. rujna – 27. listopada 2006.

NESTAŠNA NEBESKA AVIJACIJA

Zanimljivost ciklusa počiva upravo u slojevitosti simbolike anđela. Javljaju se i asocijacije na ratna ranjavanja, a krv i suze anđele još više približavaju krhkom, prolaznom ljudskom svijetu

Izložba Mire Vuca Anđeli, Dolenjski muzej, Novo Mesto, 27. rujna – 27. listopada 2006.

NESTAŠNA NEBESKA AVIJACIJA

slika

Zanimljivost ciklusa počiva upravo u slojevitosti simbolike anđela. Javljaju se i asocijacije na ratna ranjavanja, a krv i suze anđele još više približavaju krhkom, prolaznom ljudskom svijetu

Uza sve mijene u likovnim umjetnostima, bilo da su uvjetovane osobnim nahođenjem, sazrijevanjem umjetnika ili pukom pomodnošću i povođenjem za trenutno glavnim strujama i pravcima, neke teme ostaju vječne. Anđeli su zasigurno jedna od neiscrpnih inspiracija koja se već tisućljećima provlači skulpturom, te potom slikarstvom, grafikom. Primamljivi su na simboličkoj, ali i vizualnoj razini, kao krilata bića iz duhovne, religijske tradicije, vizija, koje umjetnici otjelovljuju ili kao (slatkaste) dječje pojave, bespolne, ili pak naginju muškom ili ženskom principu. U novije doba sakralne teme, pogotovo u klasičnom smislu, rjeđe su prisutne, povezuju se uz specifične narudžbe, ili prigodničarske povode, ponajprije blagdane.

Nebeska avijacija Mire Vuca, suosnivača i jednog od članova likovne grupe Biafra, profesora modeliranja na zagrebačkoj ALU, izrađena od obične, pečene, glazirane i obojene terakote, nastala je pak na iskri užasa, patnje i potrebe za utjehom. Miro Vuco započeo je seriju malih anđela u teškim ratnim vremenima, prije točno četrnaest godina. Viđena je i na izložbi Novija sakralna umjetnost, koja je u prvoj polovici godine bila održana u Klovićevim dvorima, a još se može samostalno razgledati u susjednoj Sloveniji, u Dolenjskom muzeju u Novom Mestu. Zanimljivost ciklusa počiva u slojevitosti simbolike anđela. Božji glasnici, zaštitnici kojima se utječe molitvom, bića na razmeđi božanskog i ljudskog, našli su se ovom prigodom posve izdvojeni, kao samostalne figure, koje lete zrakom ili su prizemljene na postamente. Svaki pojedinačno nosi svoju priču, emocionalnu kvalitetu, izražajnost je u gesti, stavu, najčešće uzdignutim i raširenim rukama. Anđeli variraju dobno i po spolnim atributima, koji ponegdje naglašeni prvobitno sakralnu temu skreću u erotiziranost. Stilski se nastavljaju na antičke praprimjere genija, krilatih Nika, punašne anđelčiće, koji obitavaju na raskošnim baroknim oltarima, ali i demone. Boja unosi dodatni dramatski efekt, razlivena je ili stvara jasnu distinkciju između pojedinih dijelova tijela. Javljaju se i asocijacije na ratna ranjavanja, a krv i suze anđele još više približavaju krhkom, prolaznom ljudskom svijetu. Kao što navodi Iva Körbler, autorica teksta u katalogu i uz Miru Vuca suatorica postava izložbe: »Iako anđeli imaju pristup nebu i vječni život, oni nemaju i ne utjelovljuju savršenu svetost (...)«. Upravo u toj pukotini nesavršenosti (koja je na pojedinim primjerima još potencirana nedostatkom ruku, glave) Miro Vuco nalazi prostor za poigravanje, duhovitost, finu ironizaciju (samozadovoljni, zdepasti anđeo s natpisom »Junak dana«) inače uzvišene problematike. Patetika i igranje na kartu jeftinih emocija uvijek se s vremenom izližu, a lucidnost i humorni element ciklusa i nakon desetljeća i pol čine ga intrigantnim za nova izlaganja i iščitavanja.


Barbara Vujanović

Vijenac 330

330 - 9. studenoga 2006. | Arhiva

Klikni za povratak