Nadohvat pogleda

Nadohvat pogleda

Zaokružujući umjetničku aktivnost kojoj je posvećena više od dva desetljeća, Mirjana Vodopija iskoristila je stečeno iskustvo te specifičan tretman svjetla, koji je jedan od trajnih aspekata njezina stvaralaštva

Mirjana Vodopija umjetničku je karijeru započela nizom suptilnih, intimističkih crteža, kojima je potkraj osamdesetih opravdano izazvala zanimanje publike. Njihova delikatnost te samo naizgled apstraktni motivi dali su naslutiti kako je riječ o iznimno zanimljivoj umjetnici, jednoj od onih koja je izašla iz znamenite Šutejeve klase u kojoj je očigledno stekla solidne temelje. Tijekom devedesetih radila je seriju luminoobjekata potaknuta razmišljanjima o percepciji i sferama izvan dohvata naših pogleda, te vizualnim senzacijama koje su nam se činile poznatima, iako su ugrađeni pojačivači optičkih senzacija pridonijeli da radove opteretimo dodatnim značenjima.

Krug koji je zatvorila najnovijom izložbom Pejzaži, postavljenom u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, iz današnje se pozicije čini logičnim, možda čak i jedinim mogućim. Iako dva krajolika digitalno otisnuta na velikom formatu svjedoče kako je fotografija s vremenom postala medijem kojim je umjetnica suvereno zavladala, tuševi na prozirnim folijama koje je objesila ispred jedne fotografije, te nekoliko crteža na papiru, govore u prilog potrebe za povratkom nekim očito neiscrpljenim temama.

Crteži bijelim tušem na foliji detaljiziraju ono što možemo zapaziti, odnosno pretpostaviti da se nalazi na fotografijama. Tragajući za zaboravljenim vrijednostima, umjetnica je prije nekoga vremena intuitivno zakoračila u prirodu, obuzeta ljepotom njezina jedinstvena i stalna ciklusa. Jednostavnost svijeta prirode u posljednjoj nam je izložbenoj inačici dvostruko posredovana — rekonstrukcijom uz pomoć medija fotografije i klasičnim načinom crtanja na livadi, izdvajanjem pojedinosti (od šume se ionako ne vidi stablo, rekao je netko davno). Uvođenjem fotografije u svoj način izražavanja nastavila je s prostornim istraživanjima stvarajući zanimljive fotoambijente, što je najavila radom Tišina 2002. godine. Tragovi njezinih stopa prikazani u uskom, kontinuiranom izrezu jednostavno su se nastavili. Ovaj put umjesto svoga multiplicirana lika odjevena u haljine raznovrsnih cvjetnih uzoraka koji je prošetala svojevrsnom Arkadijom (izložba fotografija iz 2004), s gledateljima je podijelila osobit pogled na krajolik.

Mirjana Vodopija fotografirala je i sklapala svjetlosne instalacije u kojima je ponavljala ili naglašavala obrasce viđenoga; kretala se prostorom grada tragajući za osvijetljenim prozorima, zanimala se za toplinu svjetala koje je uočavala u tuđim stanovima. Uz pomoć lijepih, simboličnih oblika istraživala je neke temeljne postulate kretanja i mirovanja, fizikalne zakone o kojima uglavnom nemamo dovoljno znanja, iako smo iz dvoznačnosti njihova nazivlja mogli ponešto naučiti, pa čak i zaključiti. Putanja pogleda često je bila vođena svjetlom što dopire iz LED-dioda i žaruljica, a jednostavni su sklopovi, zajedno sa žicama i ostalim spojkama, neometano koegzistirali. Oni su ionako bili nužni sudionici daleko složenijih zbivanja, otisaka svijesti, istodobnog korištenja nekoliko umjetničkih strategija.

Zaokružujući umjetničku aktivnost kojoj je posvećena više od dva desetljeća, Mirjana Vodopija iskoristila je stečeno iskustvo te specifičan tretman svjetla, koji je jedan od trajnih aspekata njezina stvaralaštva. Povela nas je na izlet, ponudila pogled na ono uvijek dostupno i prisutno, podsjetila na svakodnevne, gotovo već zaboravljene užitke, sklad i sreću. Samo je potrebno pogledati — i vidjeti.

Sandra Križić Roban