Naći dijete u sebi

Naći dijete u sebi

Nasmijati psa iznenađuje me od sama početka. Kad vidim svoju knjigu na top-listi u Pola ure kulture s Brownom, Marquezovim Tužnim kurvama i Jergovićem, čini mi se kao da se odmetnula od mene; pritom, jasno, ne mislim ništa loše

Jeste li i prije »Vijenčeva« i AGM-ova natječaja sudjelovali na natječajima? Što vas je privuklo baš tome i jeste li išta očekivali?

— Prvi put sudjelovala sam na natječaju još u osnovnoj školi i dobila nagradu za kratku priču, te sa još desetero klinaca pisala dječji roman u sklopu literarne radionice Festivala djeteta u Šibeniku.

Kad netko počne pisati prije četrnaeste, a prestane prije dvadeset i četvrte, što je sa mnom bio slučaj, onda, ako je normalan, mora posumnjati da je ikada znao pisati.

Tako sam listajući »Vijenac« saznala i za taj natječaj, pročitala neke objavljene priče i pomislila: e sad ću vam ispričati nešto zabavno! Zanimalo me mogu li to. Iste noći napisala sam Profesionalnog Cyrana (ta mi se priča motala po glavi tih dana), pa je i poslala. Očekivala sam da će biti objavljena, ali nisam ni razmišljala o nagradi, jer sam tada imala svega dvije priče (druga je objavljena u Ekranu priče 03). Do finala sam ih napisala još nekoliko: svidjelo mi se, navukla sam se na priču.

Prvu knjigu poezije objavili ste sa samo četrnaest godina. Kako je do toga došlo? Uopće, kako danas gledate na svoje tri, dosta davno objavljene (1988, 1993, 1999. godine) zbirke poezije?

— Dobila sam Zmajevu nagradu za djecu još 1987. u Beogradu, a onda su Kaštelani (ja sam Kaštelanka), zajedno s nekim splitskim pjesnicima, došli na ideju da objavimo Bit će strašno kada ja porastem. Ta knjižica bila je prilično popularna u Splitu, čak sam i za bicikl zaradila!

Ozbiljnije govoreći to me pomalo opterećuje; gnjavi me svaki put objašnjavati svoju specifičnu književnu pretpovijest. Te knjige za mene imaju intimno značenje i kao nekakve književne činjenice ostale bi unutar lokalnog okvira da nisam napisala Nasmijati psa i neke novije pjesme. Distribucija, kao i recepcija, ostale su više-manje ograničene na Dalmaciju, ali meni to tada nije bilo previše važno, niti sam bila svjesna te izoliranosti, koja u nešto manjoj mjeri postoji i dan-danas.

Zato su za mlade pjesnike, pa i prozaike, izvan Zagreba važni virtualni časopisi za književnost, stranice posvećene knjigama i knjiškim informacijama. To je često prvi korak ka upoznavanju s aktualnom književnom i časopisnom produkcijom, a i prema objavljivanju.

Nasmijati psa vaša je prva prozna zbirka. Postoji li neki poseban razlog zbog kojega ste se tek sad odlučili okušati i u prozi?

— Mislim da prije nisam imala što kazati na taj način. Uopće, nisam pisala nekoliko godina. Sad se priče množe, a to je dobar osjećaj. Recimo da se nakupilo dovoljno života proživljena posredno i neposredno, koji jako želi biti napisan. Za razliku od poezije, koja mi služi uglavnom za razgovor sa sobom, proza mi treba za razgovor sa svijetom.

Zbirku priča Nasmijati psa mnogi su ocijenili kao daleko najugodnije iznenađenje tekuće književne sezone.

U kratku roku postali ste, može se reći, prava ljubimica medija. Jeste li to očekivali i odakle, po vama, tako velik medijski interes?

— Stvarno ne znam, niti o tome razmišljam. A možda im se sviđa knjiga?

Neobično mi je kad vidim što su neki ljudi spremni napraviti i izjaviti da bi svoju knjigu izgurali. Sve se to ionako ispuše, ostaje tekst. Živimo u agresivnu vremenu, u kojem će mnoge dobre stvari ostati postrani jer su bile pretihe, s te strane mislim da je moja knjiga imala sreće — došla je do čitatelja.

Vaše priče toliko su raznovrsne da je o zbirci teško pričati. Ipak, jedna je od dominanti interes za mlade i stare? Odakle tako pomaknut generacijski interes dame od tridesetak godina?

— Moja generacija poprilično je izgubljena, čini mi se da su se bolje snašli oni rođeni nekoliko godina prije ili kasnije. Većina se nakon završenoga fakulteta vratila doma, roditeljima, i uglavnom žive nekakav studenski život, ali lišen lijepa osjećaja da je sve pred tobom, vjere da ti se može dogoditi apsolutno sve. Moji su likovi tridesetogodišnjaci koji stjecajem okolnosti žive kao adolescenti, ali i mlađi s kojima sam imala priliku raditi kao profesorica u srednjoj školi. Volim pisati i o djetinjstvu, imam jako žive slike tog vremena, koje je naglo prekinuto ratom — kad smo ponovno počeli živjeti normalno, imali smo već gotovo trideset, nije ni čudo da smo ostali zbunjeni, vječno kao bez tla pod nogama. A i starci su u mojim pričama kao neka djeca bez budućnosti. Uglavnom svima je zajedničko da život ne shvaćaju jako ozbiljno i na taj način čine ga podnošljivim.

Zamislila sam tu knjigu kao zatvoreni svijet, možda grad, u kojem žive svi ti tako različiti likovi (a to je dobro uočila i istaknula Dunja Janković svojim ilustracijama). Priče su morale biti raznolike, jer ne mogu istim jezikom i načinom govoriti iz različitih ljudi, iz potpuno različitih perspektiva i diskursa.

Nedavno ste uredili hrvatsku selekciju antologije Na trećem trgu, u koju su uvršteni pisci rođeni nakon 1974. godine. Jeste li imali velikih dilema oko izbora i ima li naša književnost razloga za optimizam?

— Zapravo nisam! Nema baš jako mnogo pisaca kratke priče koji su u to doba bili mlađi od trideset godina, a s kojima bi se moglo ozbiljno računati. Ipak, da me netko pita da mu nabrojim desetak suvremenih hrvatskih pisaca koje volim čitati, među njima bi se svakako našli i pisci te selekcije: Mima Simić, Andrea Pisac, Vlado Bulić i Zoran Lazić, kao i neki drugi književnici mlađe generacije. Osobno me baš taj novi naraštaj hrvatskih pisaca posebno zanima, ti su mi prozni rukopisi vrlo bliski i uzbudljivi.

Najavljena je i vaša nova knjiga poezije?

— Da, sve što zasad mogu reći jest da će je objaviti AGM sljedeće godine, a pjesme iz te buduće zbirke prevedene su i objavljene na nekoliko jezika, što me posebno veseli. Ipak na toj knjizi treba još dosta raditi, odbaciti neke stare pjesme, napisati nove.

Kako vas se dojmila knjiga koja je pobijedila na našem natječaju u kategoriji poezije, knjiga Marka Pogačara Pijavice nad Santa Cruzom?

— Upravo mi je na kantunalu. Tu je svaka pjesma kratkometražni film ili videoklip. Ima tu punk-poezije, poezije ceste, a metafore su tako servirane da ih možeš prstima pojesti. Bogata, zabavna, pametna knjiga, i da je Marko deset godina stariji, to bi i dalje bila odlična knjiga: pratim sve što izlazi po periodici i elektronskim časopisima i on je barem toliko ispred svoje generacije.

Inače, uz rijetke iznimke poput Marka, čini mi se kako dvadesetineštogodišnjaci s pjesničkim ambicijama uopće ne čitaju suvremenu poeziju, ma poeziju uopće, a to im se itekako vidi.

Nasmijati psa često je na listama najprodavanijih knjiga. Je li to iznenađenje za vas?

— Nasmijati psa iznenađuje me od sama početka. Još kad bi te liste dobile neko konkretnije financijsko značenje… Kad vidim svoju knjigu na top-listi u Pola ure kulture s Brownom, Marquezovim Tužnim kurvama i Jergovićem, čini mi se kao da se odmetnula od mene; pritom, jasno, ne mislim ništa loše.

Kao prošlogodišnji laureat uključeni ste u ovogodišnji žiri. Kako se nosite s tom odgovornošću?

— Meni je bilo lakše biti ocjenjivanom nego ocjenjivačicom, to valjda govori za sebe. U svakom slučaju: bit će gusto!

Razgovarao Goran Ivanišević