Matičin zbornik proglašen »Biblijom jezične tematike«

Matičin zbornik proglašen »Biblijom jezične tematike«

U Matici hrvatskoj 26. listopada predstavljen je zbornik Hrvatski jezik u 20. stoljeću, koji je nastao na temelju velikog istoimenog znanstvenog skupa održana u siječnju 2005. u Zagrebu u organizaciji Matice hrvatske. Dvadeset i osam rasprava s toga znanstvenog skupa za tisak su uredili i priredili Marko Samardžija i Ivo Pranjković, koji ga je uz Vesnu Požgaj-Hadži i predstavio u Matici hrvatskoj. U zborniku su obrađena najvažnija pitanja hrvatskoga jezika u proteklome stoljeću, i to u nekoliko tematskih blokova, poput jezično-političkog, sociolingvističkog, standardološkog, dijalektološkog, leksikološko-leksikografskog. Također, taj pregled razvoja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću donosi i uvide u stanje hrvatskoga jezika izvan Hrvatske, o odnosu Matice hrvatske prema hrvatskome jeziku te bogatu i instruktivnu bibliografiju.

Na samu je predstavljanju Ivo Pranjković istaknuo kako je namjera bila da se pored najpoznatijih jezikoslavaca starijih naraštaja pozovu i oni koji nisu bili sudionici događaja o kojima pišu. Pranjković je naglasio i da su urednici vodili računa o tome da su autori kompetentni upravo za područje o kojemu pišu te je Zbornik u konačnici kvalitativno i koncepcijski ujednačen.

Zbornik je imao izniman odjek u medijima, a »Večernji list« proglasio ga je »Biblijom hrvatske jezične tematike«. Taj list navodi i da temeljiti i pregledni radovi zbornik čine nezaobilaznom knjigom za proučavatelja novije prošlosti i sadašnjosti hrvatskoga jezika te da nudi opširne i pouzdane odgovore na pitanja vezana uz prošlostoljetnu (socio)lingvističku povijest hrvatskoga jezika, kao što su: »Zašto je S. Radić 1900. kritizirao ‘Gramatiku i stilistiku’ T. Maretića? Zašto je N. Andrić 1911. pisao: ‘I ništa nije tako bolno, nego prevrtati po Broz-Ivekovićevu rječniku, tražeći našu autohtonu riječ, koje ne možeš nigdje naći. Leksikografi naime nisu imali petlje (kuraže), da je zapišu, jer je — nema Karadžić’? Zašto su 20-ih godina hrvatski pisci (Šimić, Ujević, Krleža, Kosor, Sudeta, Cesarić, Barac, Donadini...) počeli pisati — ekavski? Zašto je i u NDH bio zabranjen jedan hrvatski pravopis? Zašto se jedini izravno protiv ‘standardnojezičnog zajedništva Hrvata i Srba’ po novosadskom dogovoru izjasnio J. Benešić? Zašto su potpisnici Deklaracije optuženi ‘za podrivanje osnova samoupravnog socijalizma’? Zašto je S. Šuvar 80-ih vidio ‘na djelu hrvatski nacionalizam lingvističke prirode’? Zašto se jezikoslovci još ne mogu složiti oko pisanja strelica ili strjelica, zadaci ili zadatci? «

»Vjesnik« je pak naglasio da je riječ o opsežnom zborniku radova kojim se sažima gotovo sve što se događalo s hrvatskim jezikom u tom, među ostalim, i jezično burnom i prevratničkom stoljeću.