Lutak i njegov dvojnik

Lutak i njegov dvojnik

Jedan od vrhunaca predstave začudno je lijep prizor sa Žeteocima, koji obarajući scenografsko klasje na stanovit način, diskretnim parafraziranjem folklornog arhetipa, povezuju tu predstavu s prethodnim, također uspjelim Parovim ostvarenjem na istoj pozornici Nevom Nevičicom Ivane Brlić Mažuranić

Osim što nudi djeci i odraslima živahnu zabavu na visokoj razini, k tome još protkanu nježnošću i humorom, nova predstava Zagrebačkoga kazališta lutaka Mačak u čizmama u režiji Georgija Para, kako izvedbom tako i tekstom, reklo bi se u duhu postmoderne, koja uvelike njeguje kazalište o kazalištu, postavlja — pitanje je da li baš na pravom mjestu — i neka pitanja o kazališnoj umjetnosti. Otprilike: treba li djecu osvajati za kazalište dočaravanjem što življe i dojmljivije scenske iluzije, ili je mladima digitalne ere primjerenije razbijati tu iluziju te od početka do kraja kazališnu predstavu poput igračke rastavljati na sastavne dijelove, sve do najave složenoga pitanja odnosa lutkara i lutke, odnosno izvora i ciljeva njihove interakcije?

Pedagozi bi vjerojatno rekli — sve ovisi o uzrastu. Deziluzionistički pristup razvijanja stalno prisutne svijesti da se svi zajedno igramo kazališta, kojim je, čini se, obilježen inventivan i duhovit tekst Mladena Čuture i u skladu s njime Parova vješta, iskazivanju osjećajnosti i višeslojnosti značenja sklona režija možda bi više odgovarao djeci školskog uzrasta u dobi kada gotovo redovito neki od njih počinju izbjegavati kazalište lutaka, govoreći svisoka kako je to mjesto za malu djecu, odnosno za vrtiće. Iz ovoga ili onoga razloga oni u Zagrebu od roditelja tada traže neka ih radije vode u Trešnju. Novim pristupom scenskoj bajci kazalište lutaka možda učvršćuje ili širi krugove posjetitelja.

Uostalom, možda je više nego o autorskoj ili redateljskoj namjeri riječ jednostavno o procesu prilagođavanja lutkarske zajednice obnovljenoj i povećanoj pozornici i gledalištu, gdje primjerice, barem zasad, u lutkarstvu uvelike rabljen crni teatar nije tehnički moguć. Iza šarolikih lutki stalno se naziru u crno zakrabuljene glumačke spodobe koje ih pokreću. A kada se već animatori tako lijepo razabiru, zašto ne bi jedan od njih, onaj najtješnje povezan s Mačkom, protagonistom, posve u ulozi radnje u dobro izabranu trenutku svukao sa sebe crninu i navukao uvećani Mačkov kostim, igrajući junakova prijatelja, zaštitnika, dvojnika? Samo na taj način on ga može spasiti od divovskoga neprijatelja, koji je spreman našega Mačka kao islužena glumca, koji je ostao bez uloge, pretvoriti u običnu krpu i bijedan otpadak posve ljudski uplašena lica. Lutak bez lutkara mrtva je stvar, od čega će se Mačak zahvaljujući svom suigraču, dvojniku ili moćnu čuvaru istoga imena, poput svojevrsna neznana prijatelja u posljednji tren obraniti.

U prilog posljedicama iskušavanja obnovljene dvorane Zagrebačkoga kazališta lutaka govori i ne baš idealno ozvučenje koje prevelikom glasnoćom ne pridonosi pravilnosti, a s njome bajkovitosti i ljepoti scenskoga govora, kakva je zajedno s izravnim glasovima glumaca nekoć vladala lutkarskom scenom. Nezgoda je tim veća što, koliko god iskusan kazalištarac, Mladen Čutura opterećuje lutke s više teksta nego što su ga one po svojoj naravi sposobne nositi na svojim nejakim plećima, zbog čega vrlo dinamična i domišljata predstava u pojedinim trenucima pomalo gubi tempo.

Aljoša Paro dao je scenografiju svu u naznakama, s nekoliko predmeta na prostranoj pozornici, tako da prostor za igru djeluje poput prozračne slike obasjane unutrašnjom svjetlošću. Vesna Balabanić, kreirajući lutke, ovaj se put oprostila od svoga ponekad već pomalo rutinski grotesknog izraza, te podjednako maštovit, ako ne i moćniji komični učinak postigla suptilnijim iskazom prisnosti, topline, privlačnosti, osobito kada je riječ o zaljubljivu mladom paru Princezi i Ivanu, odnosno mladoženji, kao i o Kralju izjelici, Majstorici Matildi i dr. Uspješno težeći dinamičnoj skupnoj igri glumački ansambl od jedanaest članova u petnaestak uloga ne zanemaruje pojedinačne domete, kojima se među ostalima ističu autor teksta Mladen Čutura kao najmlađi brat, Ivan, Kristijan Potočki kao njegov stjecajem okolnosti odnosno preobilna teksta i udvostručene osobnosti hiperaktivan Mačak Baltazar, Matilda Sorić kao stasom i glasom nadasve učinkovita Majstorica Matilda, Mesud Dedović (sjajan Mlinar i Kralj izjelica), Đuro Roić glumeći snagatora Hrgana i animirajući Čarobnjaka Strašimira, čarobno ljupka Maja Nekić s najdražesnijom lutkom Princezom. Jedan od vrhunaca predstave začudno je lijep prizor sa Žeteocima (Siniša Miletić i Luka Peroš), koji obarajući scenografsko klasje na stanovit način, diskretnim parafraziranjem folklornog arhetipa, povezuju tu predstavu s prethodnim, također uspjelim Parovim ostvarenjem na istoj pozornici Nevom Nevičicom Ivane Brlić Mažuranić. Glazba Davora Rocca i koreografija Đurđe Kunej istančanom vjernošću služe predstavi. U usporedbi s Nevom Nevičicom nova je predstava mnogo dinamičnija u pogledu animacije te gluma još više dobiva na vrijednosti.

Uzgred rečeno mogle su se nakon predstave čuti i pedagoški zabrinute napomene protiv mladima neprimjerene poruke (snađi se — pokazuje dovitljiv, nadasve simpatičan Mačak — klanjaj se jačima, laži, varaj, da bi tebi i tvojem gospodaru bilo dobro na svijetu), no valja reći da neodoljivi scenski humor u ovoj predstavi ne samo da takvu mogućnost shvaćanja ublažuje nego i poništava. Uostalom, u borbama starih i mladih u francuskoj književnosti 17. stoljeća, uglednik, akademik Charles Perrault uvijek je odlučno na strani mladih i suvremenosti. Njegove bajke, u kojima se pučka predaja stapa sa salonskom precioznošću, postaju uzor braći Grimm, Andersenu i Wildeu i mogu se poput klasika dramatizirati i uprizoriti na mnogo načina. Nakon Rabadanove, Škiljanove i Kosovke Kužat-Spaić, prema aktualnoj kazališnoj cedulji Parova je već četvrta režija Mačka u čizmama na ovoj pozornici, te su se mogla i očekivati nova rješenja, za koja je ova bajka neiscrpan izvor. Primjerice na nedavnom šibenskom festivalu dječje plesno kazalište iz Indije očaralo je publiku kraj katedrale izvedbom Mačka u čizmama, kojom su uz izvrsna pripovjedača redatelja dominirali slikovito razigrani, skupni plesni prizori indijskoga sajma, svadbe, putovanja, običaja, iskazujući i približujući putem europske bajke mentalitet koji u raskošnoj igri mladosti, boje, pokreta i zvuka nikomu nije djelovao nimalo strano. U svakom slučaju podcijenili bismo i publiku i Mačka u čizmama, kada bismo rekli da on u bilo kojem od svojih mogućih oblika — kvari malene. Onako sićušan i vižlast u svom hodu tijekom stoljeća i kontinenata Mačak u čizmama u svakom je pogledu daleko od crno-bijelih kontrasta.

Marija Grgičević