Listopadska šetnja Budimpeštom

Subjektivne bilješke povjesničara književnosti Csabe Gy. Kissa o događajima 23. listopada 1956.

Ujutro u sedam zvoni telefon. Budim se. Zove me dopisnik Poljskog radija. Rastjerali su demonstrante na Trgu Lajosa Kossutha. Što kažem na to? Kažem mu da vijest nije dobra, ali da još ne znam ništa o tome. Mislim da je možda provokacija. Vladi to nikako ne koristi, ta samo raspiruje mržnju.

Kordoni

Trebao bih to nekako istražiti, kako bih jasnije vidio stvari. U devet krećem u Društvo pisaca, ali prije toga želim navratiti na Kossuthov trg. U tramvaju br. 2 vozimo se samo nas nekolicina. Kod zgrade Vigadóa vozač kaže da tramvaj smije voziti samo do Roosveltova trga. Neki čovjek iz provincije to nikako ne razumije, no vozač tek odmahuje rukom. Sportski odjevena mlada dama nosi stalak za kameru i pogleda me. Poznajemo li se, pitam je. Pa Mađari smo, odgovara. Mađarica je, iz Amerike, roditelji su joj pobjegli ‘56, priča mi dok skrećemo prema trgu. Želi im napraviti snimke, za uspomenu. Pored zgrade Akademije kordoni, policajci. Jedino se Akademijinom ulicom može prići bliže trgu. I na kraju te ulice su kordoni. Dolaze ljudi u manjim skupinama, sa zastavama. Obitelji, mlađi i stariji ljudi. Mirna su raspoloženja. Na drugoj su strani ograde tri-četiri policajca kojima kažu, dobro ih čujem, pa i vi ste Mađari. Oni ne odgovaraju, ali su raspoloženi prije prijateljski nego neprijateljski. Neki ih pitaju kuda bi se moglo ići dalje, no oni odmahuju: samo dovde.

Želim doći na suprotnu stranu, do Szalayjeve ulice. Pokušavam proći ulicom Imrea Steindla. Na kraju ulice interventna je policija opremljena kacigama i štitovima. Moram natrag. Na uglu Akademijine ulice je auto s poljskim registarskim oznakama. Neki gospodin na lošem mađarskom objašnjava nešto policajcima, a zatim odmahuje. Reporter je Poljske televizije. Objašnjava da su im reportažna kola ostala iza redova policajaca. Dio materijala već su poslali u Varšavu, snimke na kojima se jasno vidi kako policajci tuku prosvjednike. Zajedno krećemo prema ulici Nádor. Zvuk bubnjeva, dolaze demonstranti, odjekuje: Gyurcsányu, nosi se!. Vidimo kako ih policajci štitovima potiskuju iz ulice. Na uglu nam policajci daju znak rukama da ne idemo dalje. U očima im sjaji čudnovata mješavina straha i mržnje. Dođite, s ovima se ne valja šaliti, kaže mi Poljak.

Zakašnjela izjava

Već je oko petnaest do devet. Moram nekako izaći odavde, u Društvu pisaca čeka me jedan norveški pisac. Interventna policija pripremila je vreće, nema izlaza. Mnogi negoduju, to su uglavnom ljudi došli iz drugih gradova na dostojanstvenu proslavu. Približavam se redovima policajaca. Polako pristupam prema sredini te s osmijehom na licu pitam kako mogu odavde izići. Ovdje su policajci manje kruti i spremni za borbu, no na glavama ipak imaju kacige. Među njima su i dvije policajke. Stojim pred njima pristojno odjeven, s kravatom. I oni pokušavaju biti uljudni, pokazuju na suprotnu stranu, tamo na sredini kordona postoji prolaz. Tu i tamo čujem parole, manje skupine ljudi idu gore-dolje, psuju vladu. Jedan kolega pisac objašnjava da bi prosvjednici trebali otići do ulice Alkotmány jer će tuda proći delegacije. Ulicom Arany János stižemo na put Bajcsy-Zsilinszky. Pokraj nas jure jedna za drugim policijska kola, neka su od njih uključila sirenu, valjda kako bi djelovala efektnije. Svagdje su manje ili veće skupine ljudi sa zastavama. Većina je pomalo nesigurna oko toga gdje i kako bi slavila. Vrijeme je, kao prije pedeset godina, prelijepo. Čovjek šeće po gradu i osjeća da se nekako čudno komešaju želja za mirom i spokojem te uznemirujuća napetost. Ogorčenost i neiživljene strasti. Policijski auti i policajci na motorima kao da žele izazvati strah. A mnogi se i boje.

Kad sam stigao u Društvo pisaca, Norvežanin je već otišao. Počinje svečani program, polaganje vijenaca, u podne će se uručiti nagrada Arany János. U tajništvu pokušavam gledati televiziju ili slušati radio. Prema saopćenju MTI (Mađarske novinske agencije) u 11.20 na ulici se vide ljudi krvavih glava. Telefoniram supruzi, kreće prema Corvin-köz-u. Tamo su krenuli i demonstranti s Deákova trga i iz smjera bazilike. Žena me poslije svakih pola sata izvještava iz ulice Corvin-köz. Kaže da je situacija napeta, mnogo je ljudi, čekaju Máriju Wittner. Poslije ipak mirno odlaze. Još dodaje kao da je manja organizirana skupina pokušala provocirati ljude, izvikujući povremeno parolu: Idemo na Kossuthov trg.

U Društvu je u tijeku proslava, silazim u klub kada su ostali već krenuli prema restoranu. U dvorani se još osjeća atmosfera prisjećanja, a zatim ljudi prilaze stolovima sa sendvičima i čašama. U međuvremenu stalno dobivam nove informacije o rastućim napetostima u gradu.

Poslijepodne u dva — pola sata prije nego što je predviđeno — započinjemo sa svečanom sjednicom. Sjećanja i onodobne pjesme. Kažem predsjedniku Društva Mártonu Kalászu kakvo je raspoloženje u gradu. Predlažem mu da damo izjavu. Pokušavam u nekoliko rečenica napisati što nas uznemiruje. U tri sata glavna je skupština prihvaća s manjim izmjenama. Šaljemo ga u MTI. Tišti nas neugodan osjećaj što nije pravovremeno doprla do ljudi kojima smo je namijenili: policajcima, demonstrantima, političarima, mađarskome javnom mnijenju.

Dokument jednoga dana

Citirat ću je kao završetak. Leži u suhom lišću poput suzavca koji nije eksplodirao.

»23. listopada, na dan mađarske slobode, našeg nacionalnog praznika u centru Budimpešte — na Kossuthovu trgu i drugdje — stanovnike glavnog grada dočekale su barikade i redovi interventne policije. Prema izvještajima MTI, policija je brutalnim intervencijama podsjećala prosvjednike na to koji se dan obilježava u Mađarskoj. Svečana glavna skupština Mađarskoga saveza pisaca zapanjeno sluša vijesti koje stižu iz središta grada. Prosvjedujemo. Smjesta zahtijevamo prekid policijskog nasilja. Zahtijevamo da se pretjerane intervencije istraže i da se odgovorne osobe pozovu na odgovornost.«

Csaba Gy. Kiss

Objavljeno u »Magyar Hírlap«, 25. listopada 2006.

S mađarskoga prevela Franciška Ćurković–Major