Još jedna napetica

Još jedna napetica

Jurica Pavičić, Crvenkapica, VBZ, Zagreb, 2006.

Pri prvom čitanju (već) petoga romana Jurice Pavičića pod intertekstualnim i ironijskim naslovom Crvenkapica čitatelj u žaru čitanja još jedne Pavičićeve napetice (uz to i kvantitativno nevelike te olakšane prohodnim obiljem dijaloga i kratkih rečenica koje su uglavnom u ulozi fabulativnoga potpirivanja te općenito filmičnom dinamikom koja je karakteristična za ovoga autora), dakako, pomisli kako je riječ o izvrsnu romanu koji zaslužuje čistu peticu. Tu je riječ o poznatu i nikad dovoljno ponavljanu osjećaju čitateljskoga uzbuđenja koje nas navodi da žurimo stranicama ne bismo li se oslobodili neizvjesnosti i odahnuli nakon raspleta, apsolviravši time još jednu varijaciju kriminalističke pustolovine u prebogatoj žanrovskoj produkciji, koja je u domaćoj inačici, doduše, ipak donekle skromnija.

Upravo zbog te rijetkosti kriminalističkoga žanra u domaćoj književnosti, premda već ima pristojan kontinuitet u dijakronijskoj perspektivi, može se reći da se većina ostvarenja u tome žanru iz domaćih pera dočekuje barem kao zvučnija vijest, ako ne i kao svečanost.

Istina, na kriminalističke se romane Pavla Pavličića s obzirom na (pretpostavljam) našu zasićenost njegovom hiperprodukcijom osvrćemo već rutinirano variranjem već okoštalih tvrdnji, Goran Tribuson trenutačno pauzira, ali iz sljedećega naraštaja prozaika koji se odlučio za kriminalistički žanr i koji je stupio na scenu upravo u kriminalnim devedesetima, među malobrojnim autorima popularnih krimića (Naprta, Milana Vuković Runjić, ako njezin Revolver smatramo krimićem, te Edo Popović sa svojom nedavnom trilogijom i… i tko još?) upravo se Jurica Pavičić izdvojio kao klasik kriminalističkoga žanra u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća.

Taj je status uknjižio još prvim naslovom i nastavio ga potvrđivati i u ostalim napeticama, tako da nije bilo dvojbe kako će se njegove karakteristične autorske odlike potvrditi i u Crvenkapici: aktualnost tematizirana društvenog problema, živopisnost socijalne sredine i dojam autentičnosti u opisu naše današnjice, britkost u angažiranijim komentarima i nadasve majstorstvo fabuliranja. No, zato su krimići i pojedini njihovi reprezentativni autori i voljeni, zar ne, zbog užitka prepoznavanja odavnih elemenata i otkrivanja novoga ruha starih vrlina, što je ujedno korijen arhetipske magije koja je žanrovsku književnost učinila vječnom, ma koliko žanrovska ostvarenja, gledano pojedinačno, bila prolazna.

Osim statusa i kvalitete, svako novo Pavičićevo ukoričenje (d)očekuje se kao događaj vjerojatno i zato što angažiranim pisanjem o sržima našega strukturnoga grijeha ventilira nacionalnu ogorčenost i frustriranost, i to već u startu, još od Ovaca od gipsa jasno, snažno i kategorički demonstriravši da mu kriminalistički žanr nije zabava, a ni nama to ne bi trebao biti u doba kada je zabava ideološko sredstvo idiotizacije mase, nego je poruka i kritika ili barem kronika za vrijeme kada naprosto budemo željeli ne sjećati se sramotnijih poglavlja kolektivne prošlosti.

No, što kada prvobitni čitalački žar splasne, fabulativni ishod postane sporedan pri drugom čitanju, a noarovska se atmosfera pomalo raspline? Pavičić spretno u većini naslova izbjegava jeftinost u koju bi možda upali neki manje vješti žanrovski pisci i zapravo vrlo jednostavnu pripovjednu shemu nekolicinom trikova čini dodatno potentnom radi mogućnosti otkrivanja dodatnih slojeva za one koji su skloni višestrukim iščitavanjima. Nedjeljni prijatelj je, sjetimo se, tako bio potenciran intermedijalnim odnosom prema filmu Sedam Davida Finchera i društveno aktualiziran (ali i komercijalno investiran) aluzijom na famu koja je vladala oko poluvidljivih vlastohlepnih zloporaba karakterističnoga hrvatskog političara kakva je u kolektivnoj predodžbi utjelovljavao Ivić Pašalić, dok je, eto, Crvenkapica intertekstualno rekontekstualiziranje bajke u nimalo bajkovita vremena, morfološki eksperiment i moguća kost pretencioznijim čitateljima: problematizira li se ovdje naša nebajkovita zbilja, u kojoj je čovjek čovjeku vuk ili bajke koje u dubini sadrže patologiju, ali ih prenosimo s koljena na koljeno kao apaurinsku premosnicu za djetetov ulazak u naš svijet, stvarajući nove i nove crvenkapice koje će završavati upravo kao Pavičićeva Crvenkapica i koja će vjerojatno počiniti istu grešku tako što će i svojoj djeci opet pričati onu izvornu, uljepšanu Crvenkapicu?

U još većem interpretacijskom zanosu mogli bismo ustvrditi i da je riječ o žanrovskoj samokritici: nisu li i krimići samo malo crnje bajke s više elemenata nama prepoznatljive zbilje? Jer ne zaboravimo da teoretičari kažu kako i krimiće obožavamo zato što — premda sadrže kriminal naš svagdašnji koji nas tišti — nude utjehu, nadu i katarzu fiktivnim svijetom u kojem postoji red i pravda. U Pavičićevu Crvenkapicu svi ulaze nevini (u okvirima građanske tolerancije i kao objektivne žrtve egzistencijalnih okolnosti), a završavaju mrtvi ili krivi ili naprosto prokleti osjećajem krivnje, pa je to krimić s vrlo uvjetnim happy endom i vraća nas na ponovna čitanja, ne bismo li se sada upetljali u moralne profile likova i etičku dimenziju njihovih postupaka u najboljoj maniri noarovske nadogradnje kriminalističkoga žanra.

Sve su to moguće dimenzije ambicioznijega čitanja krimića, potencijalni slojevi i implikacije koje oduvijek krimić čine vrijednosno diskutabilnim i vječno živim, pa tako i u konkretnom slučaju Pavičićeve Crvenkapice.

Igor Gajin