Iznimni kolaž

Iznimni kolaž

Babel posve nenametljivo privlači gledateljevu pozornost, zahtijeva viši stupanj uživljenosti i tako postaje filmom koji se »gleda, osjeća, ali i misli«

Film Babel redatelja Alejandra Gonzáleza Ińárritua i scenarista Guillerma Arriage pristigao je u hrvatsku kinodistribuciju ovjenčan prestižnom nagradom za najbolju režiju ovogodišnjega filmskog festivala u Cannesu, a već prvo gledanje može zorno potvrditi razloge nagrađivanja. Babel donosi naime zahtjevan narativni raspon, raspon koji obuhvaća ne samo veći niz podjednako važnih protagonista nego i opseg radnje smještene u tri zemljopisno različita podneblja — sjevernoafričko, razmeđu kalifornijskog i meksičkog te japansko.

Uspostavljajući priču u čak četiri pripovjedna odvojka (jer sjevernoafrički segment obuhvaća dva pripovjedna tijeka), scenarist Arriaga nije se poslužio pravocrtnom narativnošću. Dapače, oblikovao je iznimni kolaž u kojem vremenski diskontinuitet zahtijeva snažnije gledateljevo promišljanje filmskoga tkiva. Netipičnost situacija u kojima se zatječu središnji likovi filma uvjetovana je kulturnim, čak i civilizacijskim razlikama podneblja u kojima obitavaju ili su se zatekli. Njihova je međusobna prožetost, međutim, razvidna u okviru dramaturgije, a važnost zbivanja u udaljenim zemljopisnim podnebljima ne može se u potpunosti uspostaviti hijerarhijski. Opseg tema koje Arriaga i Ińárritu razrađuju uistinu je širok i uvjetovan je ne samo osobnim nego i društvenim, pa i političkim. Kulturne razlike uvjetuju i postupke rasno ili nacionalno oprečnih likova, postupke koji mjestimice sežu i do naglašene netrpeljivosti, a ponegdje ipak i do tolerancije, čak i razumijevanja zbog primarnih ljudskih potreba u suočavanju sa životnom opasnošću.

Bez zazora možemo ustvrditi da su izrazito dojmljiva oba odvojka marokanskih zbivanja, temeljnih za filmski zaplet, kao i američko-meksički segment. No, možemo zapaziti i nešto manji stupanj uvjerljivosti japanskoga pripovjednog tijeka, usprkos činjenici da gluhonijemost protagonistice i njezino nesnalaženje u okvirima društvenog okružja gotovo simbolički možemo poistovjetiti s kulturnim nerazumijevanjem predstavnika civilizacijski različitih nasljeđa.

Alejandro González Ińárritu scenaristički predložak uprizoruje promišljenim redateljskim postupcima. U skladnoj suradnji sa snimateljem Rodrigom Prietom nema nikakvih poteškoća u predočavanju zemljopisnih različitosti pripovjednih odvojaka triju udaljenih kontinenata. Iskonski ugođaj Maroka, rudimentarni šarm Meksika ili okrutnost pograničnih pustinja te urbana divljina Japana oslikani su primjenom boja što ih se može uočiti u samim izvornim podnebljima, pa je njihova funkcionalnost u okviru filmske cjeline izražena. Strukturalna je svrhovitost montaže Douglasa Crisea i Stephena Mirrionea nužna u razabirljivosti narativnih odvojaka, ali i u recepcijskom određivanju njihovih povezanosti. U takvoj postavci Ińárritu izborom planova i preciznim vođenjem glumačkoga postava uspostavlja filmsku cjelinu izražene dojmljivosti. Redateljskim ostvarenjima uvrštava se u sam vrh suvremenih filmskih stvaralaca, podjednako kao što to čini i scenarist Arriaga.

U glumačkom postavu razabiremo širok raspon osobnosti, od glumačkih veličina poput Brada Pitta i Kate Blanchett, nedavno raspoznatih kvaliteta Gael Garcíje Bernala, preko naraštajem suprotstavljenih, ali podjednako dojmljivih Adriane Barranze i Rinko Kikuchi, pa sve do nepoznatih sjevernoafričkih glumaca. Film Babel posve nenametljivo privlači gledateljevu pozornost, zahtijeva viši stupanj uživljenosti i tako postaje filmom koji se »gleda, osjeća, ali i misli«. Iako nije posrijedi vrhunsko ostvarenje, njegovi su kvalitativni dosezi iznimni i svakako ga možemo označiti izrazito važnim u suvremenoj kinematografiji.

Tomislav Čegir