Iskrice nadahnuća

Iskrice nadahnuća

Vigneronove precizne, nenametljive interpretacije predočavaju nam put od cjelini podređena angažmana trube, preko umilne, serenadne zvučnosti pa sve do klasične formalne i instrumentacijske blistavosti

Slučajnost je htjela da netom nakon objavljivanja recenzije nosača zvuka hrvatskoga trubača Petra Obradovića u našu redakciju pristigne CD njegova francuskoga kolege Pascala Vignerona. Slušanju njegovih izvedbi reprezentativnih koncerata za trubu i orkestar pristupio sam dakle s nemalim zadovoljstvom zbog činjenice da se glas »Vijenca« o diskografiji hrvatskih izvođača klasične glazbe daleko čuje. I premda je riječ o više nego pristojnu diskografskom izdanju koje zaslužuje distribuciju na domaćem tržištu, Vigneronov uradak svojom pozicijom izvan europskoga diskografskog mainstreama ne odudara od nosača zvuka o kojima čitatelji »Vijenca« inače imaju prilike čitati.

Album slušateljstvu predstavlja možda najpoznatije koncerte za trubu i orkestar nastale u epohama baroka i klasike, koji su pridonijeli afirmaciji trube kao solističkoga instrumenta, dok je ona prije izuma ventila u 19. stoljeću slovila za problematično glazbalo ograničenih tehničkih mogućnosti. Riječ je dakle, s iznimkom Concerta grossa br. 10 u g-molu G. F. Händela, koji je izvorno pisan za obou, o pregledu razvoja koncertantnoga načela skladanja tijekom 18. i ranoga 19. stoljeća, ali na primjeru solističkoga eksponiranja trube. Vigneron je tu povijesnu reprezentativnost dolično predstavio: njegove precizne, nenametljive interpretacije predočavaju nam put od cjelini podređena angažmana trube u concertima grossima Händela i G. Ph. Telemanna, preko umilne, serenadne zvučnosti u dvostavačnom Koncertu u D-duru Leopolda Mozarta, pa sve do klasične formalne i instrumentacijske blistavosti glasovitoga Koncerta u Es-duru Josepha Haydna i ponešto betovenovskog Koncerta u E-duru Johanna Nepomuka Hummela. U posljednja dva koncerta za trubu i orkestar, oba posvećena glasovitom onodobnom virtuozu Antonu Weidingeru, Vigneron se očekivano pokazao u možda najatraktivnijem svjetlu.

Izdavači su se u ovitku CD-a potrudili staviti naglasak na samu Vigneronovu izvođačku osobu, pa osim opsežne i prilično apologetske biografije u tekstovima o skladbama možemo pročitati i argumente za neka njegova interpretacijska rješenja. Odnosi se to ponajprije na izbor bržih tempa u polaganim stavcima u provizornoj želji da se bude vjerniji onodobnoj izvođačkoj praksi. No dok se u početnom Adagiu Telemannova koncerta to čini legitimnim potezom, početni Andante koncerta Leopolda Mozarta te srednji stavak Haydnova koncerta zbog tog pristupa izgubili su mnogo na draži u usporedbi s pomalo melankoličnom liričnošću izvedbi Vigneronova glasovita prethodnika i sunarodnjaka Mauricea Andréa. No usporedbe s jedinstvenim tonom toga genija trube zasigurno su nezahvalne, a Vigneron je ipak pokazao suvereno lice u molskom cantabileu središnjega Hummelova Andantea. Ipak, a to se odnosi ponajprije na urednu i dorađenu, no pomalo blijedu pratnju Čehoslovačkog (sic?!) komornog orkestra iz Praga, koncerte za trubu i orkestar na ovome nosaču zvuka odlikuje ponajprije korektnost, s tek pokojom iskricom nadahnuća.

Ivan Ćurković