I bez Chaosa — kaos!

I bez Chaosa — kaos!

U završnici gostovanja Nizozemske filharmonije pod vodstvom dirigenta Yakova Kreizberga na svoje je u najboljemu svjetlu došao amsterdamski orkestar sa tek dvadesetogodišnjim stažom i već čarobnim zvukom po svim parametrima dobro ugođena sastava

Neobična se strka zavrtjela oko prvoga hrvatskoga gostovanje Nizozemske filharmonije pod vodstvom dirigenta Yakova Kreizberga, čiji nastup u sklopu ciklusa Lisinski subotom, a u iznimnome terminu četvrtkom (26. listopada), nije, nažalost, protekao na način kako su to domaći priređivači zamislili i poželjeli. A i uz pomoć inozemnih ansambala poželjeli su predstaviti hrvatsku glazbu nedovoljno ili nikako (pre)poznatih vrijednosti, u kojima, pak, maestro Kreizberg nije čuo ili nije umio čuti stilsku poveznicu s primjerice 11. Šostakovičevom simfonijom iz završnice koncertne večeri. I stoga se umjesto već odavna najavljena Chaosa za veliki orkestar i orgulje Josipa Štolcera Slavenskoga, a potom i uz logičan kaos oko spašavanja puke programske minutaže, nastupno pojavljivanje Filharmoničara iz Amsterdama pretvorilo u diptihalnu minijaturu od tek jedne koncertne majstorice i pridružena joj zagrebačkoga orguljaša, da bi Sonata religiosa Slavenskoga barem formalno umanjila blago rečeno nesvagdašnju nekorektnost, pa i nepristojnost gostujućih glazbenika.

Ni prigušena rasvjeta nije zato mogla prikriti navrat-nanos pripremljenu izvedbu djela neobična instrumentalnoga zdruga, u kojemu Štolcer Slavenski nastavlja propitkivanje boje tona u orguljskome pedalnome brumu (i) kaotičnih, klasterskih grozdova s propuhom melankolična pjeva violine. Veliku je hrabrost ipak pritom pokazala koncertna majstorica Nizozemske filharmonije, Ruskinja Olga Martinova, u čijem se muziciranju i usprkos kratkoći raspoloživa vremena za rad na njoj posvema nepoznatoj skladbi, a uz potporu Marija Penzara, mogla prepoznati profesionalnost vrijedna štovanja. Možda baš onakva kakvom je u hitrosti i jačini od 220 volta po partituri Mendelssohnova Koncerta u e-molu violinom brodila i glavna solistica večeri, likom krhka njemačka violinistica Julia Fischer. Sjajno odnjegovane tehnike i marketinški razvijena smisla i za izvanglazbeni, scenski nastup u stilu bijelobaletne poetike Giselle, mlada je guslačica uz ropski preciznu orkestralnu suradnju i isto takvu, gotovo koreografiranu, ali jednako točnu gestu dirigenta Kreizberga, u jednome dahu i u jednome potezu, manje komorno, više paradno, ali s muški čvrstim zanatskim pokrićem, osvajala taj sveplanetarno popularan guslački komad. A da osim vrlo brzih, koje usput rečeno svladava besprijekorno, Julia Fischer voli i vrlo polagane, dakle nagle promjene tempa s logikom vlastita osjećanja fino modelirana rasta kompozicijskoga daha, lijepo se čulo u gotovo svakome stavku Mendelssohnova Koncerta, s naglaskom na uvodnome Allegru kao poveznici sa zaigranim (plesnim) pokretom finalnoga Allegretta.

I dok su prva (preduvodna) i druga točka koncertnoga rasporeda pripale izdvojenim instrumentalistima-solistima, u završnici gostovanja Nizozemske filharmonije pod vodstvom američkoga dirigenta ruskoga podrijetla Yakova Kreizberga na svoje je u najboljemu svjetlu došao amsterdamski orkestar sa tek dvadesetogodišnjim stažom i već čarobnim zvukom po svim parametrima dobro ugođena sastava. Jer, samo orkestar osviještenih mogućnosti iza kojega stoji rad i samo rad i ništa više može i smije zaroniti pod površinu jedanaeste simfonijske gromače Dmitrija Šostakoviča iz 1957, iza čije se i režimske slike događaja carske Rusije u raspadu i revolucije i boljševizma u naletu (godina 1905, mjesto središnji petrogradski trg), iznad svega krije fantastično instrumentacijsko majstorstvo mjestimično i odveć opsežnih dimenzija. A impresivno je Yakov Kreizberg vodio Nizozemsku filharmoniju tim bez prekida ulančanim četverostavačjem s programski određenom (s)trkom oko glasa prašume u potmulu tutnju maloga (vojničkoga) bubnja, gdje signali tamnoga u bateriji moćne udaraljkaške sekcije, iz kaosa krvi i mesa, na kraju prizivlju svjetlo zvona na uzbunu.

A strke s promjenjivim umjetničkim rezultatima bilo je i za recitalnoga programa glasovirača Lovre Pogorelića (25. listopada), kao produžene ruke zagrebačke promocije njegova posljednjega kompaktnoga zapisa priređena za francusku kuću Intrada i za hrvatski Dancing Bear, nositelja prava u Hrvatskoj. Gotovo do kraja popunjena velika dvorana s besplatnim ulaznicama za pretplatnike Zagrebačke filharmonije i KD Lisinski u ulozi združenih organizatora, u pobožnoj je tišini dočekala tridesetšestogodišnjega nositelja slavnoga prezimena, na ploči zapisana engleskom, ch-ortografijom, da bi u susretu sa skladbama Mozarta, Beethovena i Franza Liszta doživjela i ciljano kaotične i burne, ali i manje inspirativne interpretove trenutke. To posljednje ponajprije se dotiče dvojca s brijega visoko razvijene bečke klasike, u čijoj nevinosti zapisa s najavnicama novoga glasovirskog doba Lovro Pogorelić nije do kraja pronašao mudrost svojega strastvenog uzora Liszta. I zato u Mozartovoj Sonati u B-duru, KV 570 uvijek ista izražajna sredstva iste tonske boje u istina jasno artikuliranoj formi uredno smanjene pedalizacije, ali bez tekućine plemenitih materijala i prepoznatljive agogičke zaigranosti. Maksimalno odvojivši astralno u duhu čvrstozemaljskoga postojanja, Pogorelićeva se interpretacija Mozarta približila tonu čistoga i dosadnoga kao paradigme stilske osviještenosti što ne drži vodu, da bi s Beethovenovom klasikom u velekoraku prema drukčijoj, poluorkestralnoj, polusimfoniziranoj sonatnoj građi (opus 110 u As-duru), načeo i nelijepo vibrirajuće basove s teškim udarom u uvodnome Moderatu i središnjemu Allegru s bogatim akordičkim naglascima nepravilna metra i ritma. U albinonijevskoj, pak, temi milozvuka s propuhom bujne fuge za zaključni Adagio na putu prema Allegro ma non troppo Lovro Pogorelić već najavljuje zaokret s uresom osjećajne siline listovske enegrije pod kontrolom unutarnjega pulsa. Složenost i slojevitost strukture (i) faustovskoga mita Sonate u h-molu ponovno je tako i poslije pijanistova osamnaestogodišnjega promišljanja Lisztova blistavila što krije demonsku snagu procvjetala izrazom svakako više kategorije. I to one što umjesto po površini mocartovsko-betovnovske ploče, sada tektonski pomiče jezgru sonatnoga (listovskog) atoma, da bi uz prasak harmonijskoga grozda snažno odzvonila glazba i za slušanje i za izvođenje teških, ali nejednokratnih poruka.