HOLLYWOOD ILI PROPAST

HOLLYWOOD ILI PROPAST

Laži i nisu drugo no film o lažnim istinama, istinitim lažima i impulsima koji će kad-tad eksplodirati. Ali i film u kojem ne postoji krivac, kako to već biva u tipičnog Egoyana. Jer, sukrivci smo svi mi

U posljednjih mjesec dana vidjeli smo u zagrebačkim kinima čak tri filma koji filtriraju holivudsku mitologiju kroz noir-lijevak. Sva tri bave se stvarnim likovima ili aludiraju na njih. Coulterov Hollywoodland pokušava skinuti veo s tajanstvene smrti prvoga (televizijskog) Supermana, Georgea Reevesa. De Palmina Crna dalija film je o dvostrukim identitetima i krvavim osmijesima koji prizivaju duhove Paula Lenija (Un homme qui rit). A Egoyanov imaginarni komičarski duo Vince Collins i Lanny Morris mogli bi isto tako biti Dean Martin i Jerry Lewis. Je li riječ o pukoj slučajnosti ili nečem drugom, Holmesov istoimeni krimić koji je adaptirao Egoyan publiciran je samo nekoliko dana prije no što su se u izlozima američkih knjižara pojavili Lewisovi memoari Dean & ja (Ljubavna priča). A leš djevojke pronađen u kadi Vinceove i Lannyjeve hotelske sobe možda bi mogao asocirati i na duhove Virginije Rappe i Fattyja Arbucklea. Ovim filmovima možemo pridodati još dva recentna noira ambijentirana u istom miljeu, Lynchov Mulholland Drive i Hansonov LA povjerljivo. Uostalom, Egoyan mnogo duguje obojici u vječnoj veličanstvenoj opsesiji slikama i znakovima. Ambigvitet njegova posve osobnoga pogleda oduvijek je počivao na dualitetu privida i zbilje, dakle, na stvarnom i simuliranom pogledu. Kao i u filmu The Sweet Hereafter, tako i sada pratimo dramatičan slijed istrage koja razotkriva fragmente bolne prošlosti. U prvom slučaju, ulogu istražitelja preuzima odvjetnik koji traga za odgovorima vezanim uz nesreću školskog autobusa, koji se sunovratio u zaleđeno jezero. A sada je istražiteljica jedna novinarka, koja postupno razara intimu dvojice popularnih komičara, osumnjičenih za djevojčinu smrt.

Kao što aludira njegov naziv, Egoyanov je film film koji promatra isti slučaj iz različitih kutova. Poput Coulterova Hollywoodlanda, Laži su također strukturirane kao Rashomon holivudskoga showbiza. Riječ je, dakle, o solidnu, ali nekoherentnu komadu noira, u kojem se svaka subjektivna verzija događaja hrva s kontinuitetom i uvjerljivošću. Poput svakoga psihoseksualnog noira koji čeprka po holivudskoj povijesti, tako i Laži postavljaju brojna pitanja. Što se doista zbilo u hotelskoj sobi te kobne noći? Je li u pitanju ucjena ili samoubojstvo? Pitanja ne ostaju neodgovorena, jer u svakom Egoyanovu kadru postoji slika i oko koje je promatra i mijenja.

Uostalom, Egoyanovi filmovi gotovo da i ne mogu egzistirati bez (video)ekrana unutar filmskog platna. Jer, »ništa ne može imati značenje ako nije dokumentirano«. Sada se na njemu projiciraju skečevi dvojice komičara tijekom dobrotvornoga TV-maratona. No, ako videoekrani prizivaju njegovu raniju fazu (šifra: The Adjuster), onda kerolovske zečje uši u prizoru ambijentiranu u dječjoj bolnici, s bendom koji izvodi White Rabbit, kao da su izašle iz Exotice. Doduše, da bi prodrli u istinski nadrealnu i morbidnu tamu zečjih uši, treba pričekati Lynchov Inland Empire. Tako je od elemenata nadrealnog ostala tek jedna kutija s jastozima, koja bi se, pretpostavljam, svidjela Daliju. Neobično je i to da se Colin Firth napokon pojavljuje u atipičnoj ulozi nasilnika, koja bi prije odgovarala Joeu Pesciju. Jer, Laži i nisu drugo no film o lažnim istinama, istinitim lažima i impulsima koji će kad-tad eksplodirati. Ali i film u kojem ne postoji krivac, kako to već biva u tipičnog Egoyana. Jer, sukrivci smo svi mi.

Dragan Rubeša