Gorenje naroda

Borovje je mlado zagrebačko naselje, tek mu je nešto više od desetak godina, a smješteno je dvadesetak minuta brza hoda do Glavnog kolodvora i desetak minuta, preko mosta Mladosti, do novouređena Bundeka. U stambenim zgradama na Borovju velik je broj braniteljskih obitelji koje su dobile stanove ili u vlasništvo ili u najam, uglavnom od grada Zagreba. Dakako, ništa neobično. Osim jedne činjenice… sveprisutna turbofolka. Pošast koja u posljednjih nekoliko godina intenzivno trešti glavnim gradom Hrvatske nije zaobišla ni ovo naselje, pače, čini se da je u njemu pronašla posve ugodno stanište, svoju solidnu tvrđavicu pustopašne slobode. A konzumenti, u dobru dijelu decibelskih slučajeva, upravo su djeca branitelja, mladi ljudi obaju spolova u rasponu od petnaeste do dvadesete godine. Normalan čovjek pokušava spojiti dva i dva, i nikako mu nije jasno, ostaje zbunjen pred nelogičnim upitnikom: turbofolk s istoka slušaju djeca branitelja Domovinskog rata koji su se borili protiv onih kojima je ta glazba ukapljena od rođenja i kojima je Arkanova Ceca cvilila i pravila društvo u rovovima dok su čekali napad na hrvatske položaje... Što drugo ostaje čovjeku nego moralizirati, kad već ništa drugo ne može učiniti, i deklarativno se zgroziti nad činjenicom tako snažna prodora i zapjenjene pomame za pevaljkama koje žive poput holivudskih diva po beogradskim brežuljcima, pa i na račun hrvatskih klinaca. (Borovje je, da ne bude zabune, samo pars pro toto.) Poznato je da već i djeca u osnovnim školama na mobitelu nasnimavaju kao zvuk zvona u mp3 formatu pjesme Dragane Mirković, Seke Aleksić i Mile Kitića. Kao kad vas u bečkom javnom prijevozu iza leđa prepadne Marš na Drinu s nekog od mobitela autentičnoga državljanina Austrije, ali to nije Hrvatska, tješite se… Dobro se sjećam kako su mi na odsluženju vojnoga roka u Pivki sredinom osamdesetih susretljivi Jugosloveni i Srbi iz Stalaća, Varvarina i srpskog dijela Prištine objašnjavali kako onaj koji ne voli narodnu muziku ne voli ni Jugoslaviju ni JNA, i da je bolje da se što pre naviknem na našu muziku, jer tako pokazujem drugarstvo. A onda oderi. U noćnim satima Radio Šabac na srednjim valovima, emisija želja i pozdrava, trube iz Dragačeva, opanci i frulice iz Kragujevca, kojekakvi Ilići, Šaulići, do majke koja danas ženi sina, do nekog neopranog tipa koji kaže da je njegovo selo lepše od Pariza ili da se na tavanu šunka suši, a on je seljak u srcu i duši, do dan-danas preživjelih zelenih očiju sa zadimljenih tuluma u studentskim domovima i nedodirljive Lepe Brene & njezina šumadinskog rokenrola iz Čačka. Neku večer je, u nedjelju, da se ostane u trendu i da se zatvori povijesni luk, upravo na najgledanijoj javnoj televiziji u Europi išao razgovor s Halidom Bešlićem, jednim od prvih glasova sveprožimajućeg carstva nostalgije, koji, kako se čini iz razgovora s Antom Batinovićem, uživa doista kultni status među hrvatskom klijentelom, a vidim da ga uvažava i cijeni i sam roker Batinović. Valjda kao ikonu neke subkulture. Sumnjam da su zgužvanoga Halida klinci s Borovja gledali na televiziji, bilo je prerano za njihov ukus, kad se već iste stvari mogu dobiti uživo u poznatim turbofolk okupljalištima u njihovu Zagrebu (plus mogući susret s igračima Dinama, a ako je sreće i s Mamićem; zato su im urbani Bad Blue Boysi poslali simpatičnu poruku prije desetak dana s tribina koja se rimuje u ključnim elementima: ... cajku... majku, da će oni njima, znate već). Postajem već pomalo paranoičan, i gledam kako sve više gubimo bitku s tim smećem i parakulturom, čak toliko da perverzno pomišljam kako će mi netko uskoro pokušavati objasniti, u blisku muškom sučeljavanju, bez uporabe dezodoransa, da onaj koji ne voli turbofolk zapravo ne voli Hrvatsku. Rambo Amadeus, taj pametni Crnogorac koji duboko prezire narodnjake i koji je novokomponovanoj dao naziv turbofolk, proširivši pojam na estetsko-etičku kategoriju pokvarljive robe i nižih bića, ovako pjeva:

Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja

goriva pod pritiskom u cilindar motora sa

unutrašnjim sagorijevanjem.

Turbo folk je gorenje naroda.

Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk.

Razbuktavanje najnižih strasti kod homosapiensa.

Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti.

Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa,

kakofonija svih ukusa i mirisa. Ja sam mu dao ime.

Postoji mišljenje koje kaže kako se može biti ili dobar znanstvenik ili dobar političar, ali da jedno i drugo nije moguće, prije ili poslije kombinacija se pokaže nespojivom. Vjerojatno i zato što se u cijelu stvar umiješa nepodnošljiva moć političkog položaja i besprizorna šaka kuna, pa naivni izlet u lakomislenost, a osjećaj sigurnosti i uvjerenje kako se sve može prevari i najbolje… Ima li išta gore od toga kad dobar stručnjak na svome području postane nepouzdan, nevažan i moralno upitan politički dužnosnik... Tada prešutno, makar i izdaleka, počinjete sumnjati i u njegove stručne kvalitete, iako ste uvjereni da svakodnevna pragma sa snalaženjem u svijetu literature nema mnogo veze. Jer — i ovo je pitanje posve retoričko — kako objasniti one krive korake i propuste koje je dr. Pavo Barišić, friško smijenjeni pomoćnik ministra Primorca, činio na svom bivšem radnom mjestu: od neregularne i zakulisne prijave projekta Ministarstvu znanosti, preko upletanja u izbor čelnika Instituta za filozofiju do navodno mutnih poteza oko financiranja znanstvenoga boravka u Dubrovniku. O svemu tome javnost ne zna mnogo, a opet zna i previše. Ministarstvo znanosti tek je objasnilo da je riječ o nezadovoljstvu akademske zajednice radom ministrova pomoćnika. Filozof Barišić proučava i objavljuje radove, između ostaloga, o etici i kreposti.

Emisija opće prakse s trojicom plus voditelj nije dosad uspjela opravdati visoka očekivanja i reputaciju protagonista. Voditelj se previše petlja u razgovor svojih izabranika (zanemarimo sada što uporno izgovara č tamo gdje je ć: Zidič, Makovič...), a Igor Mandić/č je posve izbačen iz igre (još mu i vodu daju na kapaljku). Emisiji nedostaje i allegro i vivace, izravnije sučeljavanje mišljenja, dvoboj i naboj, provokacije i strasti, pa čak i dozirane agresije i drame... tako da imamo za koga navijati, odlučiti se, stvarati vlastitu argumentaciju, a možda i mudriju sliku o svijetu oko sebe, ako to već nije prezahtjevno za subotnju večer. Svi su prefini, bontonski predimenzionirani, nekako aa la carte, predvidljivi — drukčije i konkretnije rečeno, prve su dvije emisije dosadne. Nisu za to krivi toliko sami sudionici koliko lazy voditelj sa stalnim smiješkom koji ne zna kako motivirati i potaknuti uglednu trojku koja, vjerujemo, ima što reći. Ponekad je za poticaj dovoljan samo nagovještaj teme, a ponekad nije dovoljan ni uzavreli žarač. Možda bi netko od trojice na svjetlu mogao i morao i sam preuzeti inicijativu, a ne dopuštati Pofuku da ih voza baš tamo kamo Pofuk želi, bez obzira što je on uvjeren, kako reče u prvoj epizodi, da je EOP »iskorak iz hrvatske demokracije«, što god mu to značilo (samohvala valjda nije, a ironija još manje). O nepostojećoj intelektualnoj provokaciji i pripitomljenoj strasti u stvarima opće prakse toliko. Pratit ćemo ih i dalje, svi smo mi u općoj praksi.

Ivica Matičević