Glad za scenom

Glad za scenom

Jan Fabre je osoba snažne osobnosti i kao redatelj zna što želi. Bira izvođače koji ga u tome mogu pratiti, ali koji ga istovremeno mogu srušiti, izazvati i iznenaditi. S Janom je lijepo raditi jer on daje čvrstu formu u kojoj imaš golemu slobodu

U Zagrebu smo te vidjeli u predstavi Aria Spinta skupine Déjaa Donné 2000. na TSP. I sada u Fabreovu Anđelu smrti. Što se događalo u međuvremenu?

— U međuvremenu radila sam u Švicarskoj sa skupinom Linga i nekoliko nezavisnih produkcija u Njemačkoj i Sloveniji. Nakon ozbiljne ozljede koljena, zbog koje nisam plesala gotovo dvije godine, otišla sam na audiciju kod Fabrea. Naime, dotad mi se činilo da nisam ni blizu svom izvođačkom vrhuncu i htjela sam raditi s nekim tko ima snažnu umjetničku ruku. S Fabreom sam tri godine i radila sam predstave Ja sam krv, Anđeo smrti, Crying body, Tannhäuser i Povijest suza.

Anđeo smrti odigran je više od sto puta, što je čudesan broj izvedbi. Kakvo je to iskustvo?

— Energija je u predstavi veoma usredotočena i prisiljena sam ići do kraja tjelesnih i mentalnih granica, nemam osjećaj da sam je odigrala sto puta. Kako je publika tako blizu mene, nemam osjećaja odvojenosti, jer osjećam svaki dah i misao svakoga pojedinca, osjećam pozitivnu i negativnu energiju, dosadu i uzbuđenje, čak i ljubomoru. Sve vidim, i to čini predstavu toliko ljudskom, živom. Osjećam ovu predstavu kao tijesto koje neprestano mijenja oblik, nije se nikada dogodilo da stagnira.

Na novinskoj konferenciji Jan Fabre rekao je da vi i dalje radite na toj predstavi, da i dalje imate probe.

— Da, prije Zagreba zajednički smo prolazili cijelom predstavom i postavljali pitanja o značenju svake scene. Jan nikada ne napušta predstavu, uvijek je nadograđuje.

Koliko je materijal koji igraš, nakon toliko izvedbi i proba, postao tvoja druga narav, a koliko se još konfrontiraš?

— Kako je predstava tjelesno vrlo intenzivna, snažno je osjećam u tijelu. To mi polako postaje problem. Svjesna sam da ću uskoro morati početi ubijati taj karakter i način kretanja u meni, jer se pomalo bojim da kao plesačica ne stagniram zbog te ideje.

Pitanje o procesu rada. Je li se film s Forsytheom radio usporedno s tvojim dijelom ili ste bili odvojeni?

— Film je rađen kao muzejska instalacija 2001, s namjerom da se proširi na predstavu. Kao instalacija živjela je dvije godine, a onda smo napravili predstavu. Kad smo počeli raditi, Jan je imao potpunu viziju kako stvar treba izgledati. Znali smo da je taj karakter mračna strana, no na koji će se to način pokazati kroz mene, na tome smo zajednički radili. Osnovni problem mi je bio kako biti tjelesan, kako zadržati tu energiju, a ne plesati.

Kakav je odnos s likom koji igra Forsythe? S obzirom da je to snimka koja se uvijek ponavlja, uspiješ li ostati živa i u tom segmentu?

— Već sam nekoliko puta rekla kako mi on ide užasno na živce jer stalno ponavlja jednu te istu stvar! (smijeh). Ideja je predstave da ga ja pokušavam oživiti, spustiti u krv i meso. Ima dana kada mi to uspijeva bez problema, a ima izvedbi kada mi je toliko dosadan, kada sam odveć svjesna da je on samo na ekranu, da ga nikako ne mogu oživiti. Tada pokušavam igrati na tu dosadu. Ako ga ne oživim, onda predstava ne funkcionira, ne zna se razlog našega postojanja, naše dualnosti.

Taj odnos nudi mnoštvo interpretacija. Zanima me tvoj osobni doživljaj vašeg odnosa.

— Mi smo jedno. On je svijetla strana, a ja tamna. Jedno bez drugoga ne postojimo. Ako taj odnos ne ostvarim, predstava postaje estetska, prazna forma.

Forma predstave vrlo je jaka, to pretpostavljam pomaže kada stvari ne krenu dobro.

— To je forma u kojoj moram biti vrlo brza u trčanju između forme i života u predstavi. Moram biti spremna reagirati na publiku, na film, na tekst, na muzičara, na vlastiti podražaj. Istovremeno imam čvrstu fizičku formu i film, koji mi daje timing, vremensko ograničenje. Između svih tih stvari dolazim u sukob koji postaje zanimljiv, shizofreno stanje. Osjećam predstavu kao stroj koji me vrti i iz kojega se ne mogu ni u jednom trenutku odmaknuti dok me na kraju ne ispljune. I tek onda vidim što se dogodilo.

Je li ti se ikada dogodilo da te predstava slomi, da te ispljune prije kraja?

— Ima predstava kada sam svjesna, vidim da jednostavno ne ide, ni meni ni publici. Tada bih najradije pozvala ljude iz publike na kavu (smijeh)… ali to jasno ne mogu. Onda se usredotočim na smisao, na sadržaj predstave, i u tome tražim nadahnuće. Pokušavam ponovno čuti što Forsythe govori, što ja govorim, i to me ponekad ponese. A nekad ne. I to je onda loša predstava.

Koliko će, što misliš, predstava još živjeti?

— Nedavno smo imali sastanak na kojem je Jan razmišljao da napravi novi solo za mene, a da Anđela smrti zatvorimo. No, meni je prerano, ja još toliko živim ovu predstavu, toliko sam izazvana njome, da mi je prerano braniti nešto drugo.

Imaš li potrebe za vlastitim autorskim projektima?

— Mislim da to nije moj put. Ja sam osoba koja je vrlo kreativna kada uđe u nečiji koncept. No, nemam potrebe dijeliti vlastite ideje s nekim kao autor, moja je glad — glad za scenom. To je potreba za transformacijom, za davanjem i za oslobađanjem energije, za postojanjem u trenutku, za nekim potpuno drugim stanjem koje nikada ne možeš postići u privatnom životu. To je halucinantno stanje. Pogotovo u Fabreovim predstavama, gdje je po dvadeset ljudi na sceni i kada se dogodi skupni trans, kada svi izvođači na sceni dišu istim ritmom. To je nenadmašiv osjećaj.

Fabrea prati glas da je tiranin i da se izvođačima koristi kao marionetama. Iz onoga što si rekla čini mi se da se ne slažeš s time?

— Jasno da se ne slažem. On je osoba snažne osobnosti i kao redatelj zna što želi. Bira izvođače koji ga u tome mogu pratiti, ali koji ga istovremeno mogu srušiti, izazvati i iznenaditi. S Janom je lijepo raditi jer on daje čvrstu formu u kojoj imaš golemu slobodu. Ja često rušim tu formu. U Anđelu smrti ima mnogo mene.

Razgovarala Iva Nerina Sibila