Diplomatsko-indijanska smotka

Diplomatsko-indijanska smotka

Pravo je čudo što me u obitelji u kojoj je bilo više pušača nego nepušača taj dimni porok tako elegantno mimoišao. Jer moji su pušili k’o Turci (neki i prekidali, neki ni to nisu stigli): i dida, i baka (valjda popudbina iz Tuzle i Kreke, gdje su neko vrijeme živjeli), i mama (povod — ili izgovor — navodno vježbe iz anatomije na medicini), i tata (ne sumnjam da je smrad na svinjogojskoj farmi na Pustari kraj Vukovara bio nesnosan, pogotovo kad u njemu živiš godinama) i teta Marijana (muž Židov i njegovo spašavanje, zapravo bijeg, u — kako se onda govorilo — Palestinu morao je ostaviti traga, a i požutjele prste). No kad mislim o tim dragim pušačima (a o Sisvetama mislim na njih pojačano jer su svi već na istoj adresi grobljanskoga polja), nemam dojam da sam se cijeloga djetinjstva i mladosti gušila u dimu (danas gušenje nastupa već nakon 10 minuta sjedenja u kafiću). Bilo je samo po sebi razumljivo da me pošalju po paklo, paklić duhana (njem. Packel, Packung), no to su već bili zvjezdaniji trenuci kad se mogao kupiti cijeli mekani paketić. Do »prave«, tvrde kutije Drine još će potrajati. Nitko, međutim, nije žicao cigaretu od drugoga, nisu bili žicari. No žicara (muktaša), koji se moljakanjem nastoje domoći duhana, bilo je i bit će (imaš cigaretu, pljugu, daj mi dim i sl.). Zanimljivo je zašto se žicari zovu baš žicari, a njihova rabota žicanje. Nekoć su mornarske kape imale žicu oko oboda i u tu bi žicu mornari zataknuli cigaretu (da se nađe »za poslije«, a i uho između ostaloga služi toj svrsi), pa ako bi im pofalilo, lupnuli bi po toj žici kao znak kameradu da im je zaliha presušila. Solidarnosti među pušačima nikad nije manjkalo.

Kad se i nije mogao kupiti cijeli pakung, cigarete su se kupovale »na komad« — u zavrnut komadić papira umotali bi vam 2-3 cigarete »za prvu ruku«. Dida je pušio »po polovicu«, koju bi stavljao u drveni cigaršpic, cigaretšpic, muštiklu — njem. Mundstück, usnik. Ili bi, u izdašnija vremena, sam uvijao duhan u fini cigaretni papir (prethodno ga obavezno polizavši). Baka bi, nimalo damski, popušila drugu polovicu bez ikakvih »obreda«, držeći cigaretu između palca i kažiprsta, kao što puše manuelci na »baušteli«. Kad bismo se uspjeli okupiti za blagdane (Božić je kotirao kao glavni), tata bi sjedio u udobnom fotelju, vadio cigaretu iz srebrne cigaret-doze s monogramom, u kojoj je cigarete pridržavala zlatna gumilastika, što me bojom i širinom podsjećala na oficirske širite (tur. şerit, ar. šäriţ), trake prišivene na uniforme kao oznake čina. I danas još u uhu imam zvuk otvaranja i zatvaranja te doze, kao i tatina fajercajga (njem. Feuerzeug), upaljača s poklopcem, po kojem je trebalo kresnuti više puta dok se nije ustalio plahi žućkasti plamičak. Već odavno nema ni te doze ni toga upaljača. No ostao je jedan čudan predmet: u kožnatu traku s resicama »drikerom« utisnuta mala bakrena pepeljara, koja se stavljala preko naslona za ruke na tapecirani fotelj (da pušaču slučajno ne padne pepeo na pod dok se izvija prema ipak udaljenijem stoliću).

Teta Marijana — da bar dio »smole« ne dopre do pluća (no ipak je dopro i previše, umrla je od raka grla) — kojiput bi usadila cigaretu u čibuk, zapravo čibučić (bosanska epizoda ostavila je dublji trag nego što se s obzirom na kratkotrajan boravak u tom vilajetu moglo i očekivati), cijev s lulicom na jednom kraju (tur. çubuk’). Ta moja teta bila je beskrajno strpljiva, spretna, susretljiva, svima na usluzi, pa je sigurno zadnja osoba na koju bi se mogla primijeniti fraza »ljubiti se s kim kroz kamiš« (zapravo hiniti prijateljstvo). Jer i kamiš je trstika, štap od dugoga čibuka (čibučić se može nositi u džepu) i sam takav čibuk (tur. kamiş). Figurativno, zbog oblika, riječ se među turcizmima rabi i za penis.

Dakle, cigareta (te šivaćih igala i špenadla) bilo je u našoj kući uglavnom posvuda. Tada si još nisam razbijala glavu pitanjem zašto se cigareta zove upravo tako — cigareta. Nisam je doživljavala ni kao umanjenicu, jer tko je u ono oskudno poslijeratno vrijeme nakon 1945. pušio cigare (osim W. Churchilla, pa onda i druga Tita), a u ženskim krugovima ufitiljene cigarilose?! U Dalmaciji se čuje (da li još?) španjulet (tal. spagnoletta, prema spagnolo, španjolski), jer su prve cigarete došle u Italiju iz Španjolske. Postoji i hrvatska riječ za taj smotuljak, ali ga rijetki znaju, a kamoli govore: smotka (zato što se mota, uvija). Kao što ni za rajnglu, rajndliku ili teću nitko ne kaže mjedenica (tal. i rami, mjedeno kuhinjsko posuđe).

Duhan, kao osnovna sirovina bez koje nema cigareta, jednogodišnja je biljka koja u svom latinskom imenu, Nicotina tabacum, spaja jednoga diplomata i Indijance, a sámo je ime duhan tursko-arapskoga podrijetla (duhak n, dim, gusta para, a potom i spomenuta biljka). Nikotin je otrovni sastojak duhana i narkotik (njem. Nikotin, engl. nicotine, fr. nicotine, u starofr. nicotiane značilo je duhan), kao što je i u mlet. herba nicotiana, Nicotova trava, značila duhan. Misli se da je Jean Nicot (1530 – 1600), francuski diplomat na službi u Portugalu, po kojem se isprva duhan i zvao, donio tu biljku u Francusku. Nikakvo čudo, jer je Portugal u 16. st. bio veliko stovarište robe iz novootkrivenih (i odmah okupiranih) zemalja Novoga svijeta. A Indijanci? Biljka koju su u indijanskim jezicima zvali tabaco (taino) i taboca (tupi) stigla je u Europu 1560. godine i kao Tabak razbaškarila se u njemačkom, kao tabac u francuskom, kao tabaco u španjolskom, a kao tobacco u engleskom, pa se danas mnoge trafike (tal. traffico, prodavanje, trgovina, promet), prodavaonice duhana i cigareta, ali i poštanskih maraka, biljega, kasnije i novina i još pokojega državnog monopola, koje pripadaju poduzeću Duhan sve teže nose s prodornim inozemnim Tobaccom. A ni trafikantice više nisu što su nekoć bile: slušateljice, prijateljice, učiteljice (života), savjetodavke, ljubavnice (zna se kad se počinje pušiti!), zamjenske mame, rame za plakanje, urotnice, ilegalke... Današnji mahom bezlični prodavači, koji vas i ne pogledaju dok s njima trgujete (pozdrav, molim, hvala, izvolite već su uglavnom nestali) nisu nekadašnjim trafikanticama ni do koljena. Ili, da se izrazim pušački, ne vrijede ni lule duhana. No o lulama drugom zgodom.