Desetljeća i paralele

Desetljeća i paralele

Jedan od najuspješnijih špijuna uopće, Markus Wolf, događaje iz 1956. opisao je kao početak razvoja koji je u konačnici doveo do propasti socijalizma

Jesen 2006. pokazala je prilično problematično stanje demokratskih vlasti u nizu tranzicijskih zemalja koje su 2004. postale članice Europske Unije. Češka već mjesecima ima samo tehničku vladu. Slovačkom vlada neobična koalicija vrlo ekstremnih nacionalista i socijalista. Poljska je vlada nestabilna, vrlo konzervativna, a vladajući blizanci utopljeni su u prošlost i izazivaju, čini se, posve nepotrebne probleme i unutar zemlje i s njemačkim i ruskim susjedima. Zbog krize, pa ponovnoga sastavljanja vlade, ove se jeseni demonstriralo na ulicama Varšave. Sve bi se moglo smatrati uobičajenim poteškoćama usporedi li se s neredima koji već tjednima potresaju Budimpeštu. Milijunaš na čelu vlade, prvi mađarski demokratski premijer koji je izabran dva puta, opisivan kao cinični i sposobni Ferenc Gyurcsany, rekao je kako je lagao i on i njegovi kolege, da bi pobijedio na izborima i ostao na vlasti. Snimka je iscurila u javnost, deseci tisuća ljudi demonstrirali su tražeći ostavku. Pedeset godina prije također se demonstriralo u Poljskoj i Mađarskoj. Povodi su bili drukčiji, parole izvornije, značenje daleko veće.

Priča o Mađarskoj od 23. listopada do 4. studenog 1956. ima nekoliko mogućih početaka. Ima i nekoliko aktera, pa su i njihove pretpovijesti nužne da bi se shvatilo zašto i kako se kriza u Kairu najizravnije odrazila na prilike u Budimpešti, kako je jedan govor u Moskvi u Beogradu odzvanjao glasnije no što je to možda trebao, kako to da su u Pekingu podupirali komuniste u Varšavi, protiv kojih su Sovjeti željeli intervenirati silom. Ne proučava li se povijest kao međunarodna, njezino razumijevanje nije moguće. Najuže lokalne povijesti ne mogu biti shvaćene ne postave li se u širi kontekst.

U srpnju 1956, dok je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser držao govor tisućama okupljenih slaveći arapski nacionalizam, kada je u sredini govora izgovorio ime Ferdinanda de Lessepsa, graditelja Sueskog kanala, egipatske su snage okupirale graditeljsko čudo 19. stoljeća. Teror koji je vladao u Mađarskoj u vrijeme Mátyása Rákosija svakako je pravi početak priče o revoluciji. Premda je i Gomulka bio u kućnom pritvoru kao titoist i nacionalist, a poslije postao šef Poljske, u Mađarskoj su politiku toga vremena uspoređivali s rotirajućim vratima. U jednom ste trenutku mogli biti ministar, završiti u zatvoru i biti mučen, pa opet završiti na vlasti. Imre Nagy u tome smislu bio je manja žrtva od Riječanina Jánosa Kádára, kojega su doista mlatili u zatvoru. Nagy je bio komunist barem jednako koliko i Mađar. Markus Wolf, šef istočnonjemačkih špijuna, poznavao ga je iz Moskve. Smatrao je da je riječ o dobru izboru, umjerenu i razumnu političaru. Bio je odan Moskvi, svakako marksist. U arhivu NKVD-a, za koji je radio između dva rata, zvali su ga Volodja. S moskovskim četveropregom, vodstvom mađarskih komunista koje se, kao i Nagy uostalom, iz Rusije vraća u Budimpeštu nakon 1945, a čine ga uz Mátyása Rákosija Ernő Gerő, Mihály Farkas i József Révai, nije se u svemu slagao. Ipak, ministar je u vladi, smjenjivan, ali 1953. i vraćen na mjesto premijera. U ožujku 1953. Staljin je umro. Trebalo je učiniti ponešto na demokratizaciji. Kada se Rákosiju učinilo da je otišao predaleko, iskorištena je smjena Malenkova u Moskvi da se Nagy pošalje u mirovinu. Istočnoeuropski satelitski režimi bili su u mnogočemu krući no sami Sovjeti. Nakon što je na 20. kongresu KP Sovjetskoga Saveza Nikita Hruščov pročitao dugački obračun sa Staljinom, Lager je reagirao mnogo burnije no nakon Staljinova prirodnog nestanka. Svejedno, pogubljenje Nagyja nije spriječio dobri drug i kum Kádár. Gulaš-komunizam pokazao se razmjerno uspješnim, slijedeći ideju da svatko tko nije izričito protiv jest uz režim. Jedan od najuspješnijih špijuna uopće, Markus Wolf, događaje iz 1956. opisao je kao početak razvoja koji je u konačnici doveo do propasti socijalizma. U DDR-u je među tek jedva površinski reformiranim staljinistima došlo do straha od malog rata koji bi nagrizao Lager i priključio ih Zapadu. Hruščovljev govor na 20. kongresu KPSS-a bio je sve do pada režima u dijelovima tabu. Baš kao što je za transformaciju režima u Jugoslaviji Staljinova smrt došla prerano, tako je za sve istočnoeuropske staljiniste Mađarska 1956. došla u zadnji čas. Vrijeme maloga detanta prošlo je.

Albanci su jedva dočekali nesebičnu intervenciju Sovjeta protiv Mađara, optužujući Amerikance da stoje iza svega. Tako je kritika kulta ličnosti Envera Hoxhe trajala tek nekoliko mjeseci, kao i neke isprike zbog Jugoslavije. Tito je u Tirani proglašen mozgom iza revolucije odmah nakon govora u Puli 11. studenoga. Odlučnost u Budimpešti tumačena je kao jamstvo režima u Tirani, iako su sljedeće godine pokazale da je Moskvi Beograd daleko važniji od Tirane. Finska je za obljetnicu osvježila neke od neugodnih epizoda povezanih s Mađarskom. Zemlja koja je ostala demokratska i kapitalistička nije bila dokraja suverena. Morala je paziti na svoje izjave zbog Sovjeta. Zato nije primila baš nijednog izbjeglicu, iako ih je dvjesto tisuća napustilo Mađarsku. Finska se mogla donekle uspoređivati s neutralnom Austrijom, iz koje su 1955. izašle posljednje jedinice Crvene armije, ali Beč je prihvatio trideset tisuća Mađara. Finska se čak i u Ujedinjenim narodima, čija je članica tek bila postala, suzdržala od glasovanja za rezoluciju o osudi sovjetske vojne intervencije. Učinila je isto što i Jugoslavija. Bio je to prvi vidljivi iskaz politike finlandizacije.

Reakcije pojedinih zemalja bile su ili očekivane ili u konačnici nevažne. Za rasplet, osim Moskve, jasno, bitne su bile odluke u Beogradu i Washingtonu. Sjedinjene Države nisu pomagale Mađarima, baš kao što nitko ne bi razmišljao ni o pomoći Poljacima. Nisu, konačno, reagirali u Berlinu 1953, pa niti poslije, za gradnje zida 1961, ni 1968. u Čehoslovačkoj. Premda se već 1953, nakon ustanka u Berlinu, krenulo sa zamjenom doktrine oslobođenja, nova velika strategija nije lansirana. Nakon 1956. više se nije previše glasno govorilo o roll backu. Dapače, ne samo da je postalo jasno da su granice jasne i da se neće mijenjati nego je iza toga jugoslavenski, Titov model, lansiran u Lager. Gospodarski pomagati komunističke režime značilo je smanjiti njihovu podložnost Moskvi, a veća gospodarska neovisnost dugoročno je mogla ravnotežu prevagnuti u korist Zapada. Pokazati da je Americi stalo do toga prostora također je moglo poslati pozitivnu poruku.

Za svjetsku povijest Revolucija 1956. vjerojatno je najvažniji povijesni događaj nakon 1945. u kojem su glavnu ulogu imali Mađari. Za mnoge je 1956. pojedinačno vjerojatno važnija od povratka višestranačja 1989. i traumatičnija od sovjetske okupacije 1945. Zato su ove godine tiskane brojne publikacije, više od četrdeset novih naslova samo u Budimpešti. Konačno, početkom devedesetih tamo je osnovan poseban institut o 1956. Svjetski mediji o svemu su opširno izvještavali, 23. listopada ružu su na Trgu Lajosa Kossutha položili brojni svjetski državnici, uključujući i našega predsjednika Mesića. Na hrvatskom se pojavila samo jedna jedina knjiga o događaju koji je odredio poslijeratnu sudbinu naših sjevernih susjeda. Izdavačka kuća Fraktura skupila je feljtone i novinske zapise Đorđa Zelmanovića, posebnoga »Vjesnikova« izvjestitelja iz Budimpešte, i tiskala ih u knjizi Mađarska jesen 1956. Uz feljton Inoslava Beškera u »Jutarnjem listu« objavljeno je još nekoliko dugačkih članaka i prijevod Naserov smijeh, suze u Budimpešti Rogera Martellija u hrvatskom izdanju »Le Monde Diplomatique«. U Knjižnici Bogdana Ogrizovića, a u organizaciji Mađarskog veleposlanstva u Zagrebu, nekoliko je tjedana bila postavljena putujuća izložba o 1956. Malo ili previše? Nedovoljno zbog golema značenja sama događaja i velikog utjecaja na događanje FNRJ, zbog dvadesetak tisuća mađarskih izbjeglica na teritoriju NR Hrvatske. Doduše, za nas je vrlo veliko značenje imala smjena Aleksandra Rankovića nakon Brijunskog plenuma u ljeto 1966, ali ni o tome se nije pisalo. Ono što je Mađarima događaj od prije pedeset godina Hrvatima je Hrvatsko proljeće, pojedinačno najvažniji događaj od kraja Drugog do početka Domovinskog rata. Ove godine obilježavamo 35. obljetnicu Hrvatskog proljeća. Ne tim povodom, već zbog vlastitog istraživačkog impulsa ili u dogovoru s uredništvima, u Hrvatskoj su se ove godine pojavila tri veća rada, jedan (moj) članak u Matičinu »Kolu« (Jugoslavija, Hrvatsko proljeće i Sovjeti u detantu) i jedna knjiga (Hrvoja Klasića Hrvatsko proljeće u Sisku). Rijeka i Istra u Hrvatskom proljeću Darka Dukovskog samo što nije tiskana. U povodu 35. obljetnice od Proljeća Centar Miko Tripalo organizirat će okrugli stol u prosincu 2006. Očito bismo morali biti nešto agilniji. Za početak, bilo bi lijepo kada bismo tiskali radove s nekoliko znanstvenih skupova održanih u prosincu 2001, u povodu tridesete obljetnice Proljeća. Nada da će za petnaest godina, za naših pola stoljeća, biti bolje, uzaludna je. Mađari svoju 30, pa ni 35. obljetnicu nisu mogli obilježiti. Hladni je rat još trajao, još uvijek se govorilo prema »službenom stajalištu o 1956.«. Ako smo zaboravili, kraj hladnog rata doveo je do ubrzane deklasifikacije dokumenata. Konačno, u svim sređenim arhivima istraživačima su dostupni papiri iz 1976. godine.

Tvrtko Jakovina