Četiri autora, pet pjesama

I. TADIJI OSOBNO!

Onome koji leži bolestan,

a pritom nije niti u svojim šumama,

nisam od volje obratit se sonetom,

rimama zvučnim iskititi riječi.

Da možemo se naći u kavani,

Tadija dragi, bio bih mnogo veseliji

i lako bi mi potekao pozdrav

kao pri svakom tvojem rođendanu.

Neka ti sveti Karlo Boromejski,

kojemu više od sto ljeta čast odaješ,

ublaži teret ležanja i dade dobre misli.

A nama i tebi nek bude dar i uzdarje

novoizašla knjiga tvojih pisama

kojom ćeš sam najbolje prigodu proslavit.

Zagreb, 4. XI. 2006.

II. PJESNIKU DRAGUTINU TADIJANOVIĆU

Vezan za zemlju, razapet u zvanju,

svoj vijek na zemlji svatko provest mora

i bez zvjezdanog, višnjeg odgovora

sudbinu svoju slijedit bit u stanju.

Ograničen u iskustvu i znanju,

s teretom odveć ljudskih razgovora,

tek zagledan u beskraj neba, mora

naći će pjesnik razlog svom poslanju.

Oranicama i po ulicama,

Srca i Sunca plamenog u znaku,

Tadija riječi složi što ih tama

nadvladat neće, a mišlju je na nju,

na Helenu, slijedio svijetlu zraku,

vezan za zemlju, razapet u zvanju.

Zagreb, 4. XI. 2006.

Tonko Maroević

SJETNO HODOČAŠĆE

Tromo koračam, spopada me sipnja,

A bolnica na brijegu, trudno mjesto;

Dan bješe sparan, dvanaesti lipnja,

I ljeto dvije tisuće i šesto.

Ja s Vesnom, zdencem šekspirologije,

Idem na Sveti Duh, ko nezvan svat,

Na odjel gastroenterologije,

A soba dvjesta sedam, drugi kat.

Ondje me čeka stoljeće i više

Duboka duha koji glazbom soči,

Melemnom glazbom poput tople kiše.

Ondje mi valja izaći pred suca;

Radije ne bih Pjesniku na oči —

Ubogo đače što pjesmicu muca.

Mate Maras

JUTARNJA ZVIJEZDA,

POZLAĆEN ORAH

Tadiji za 101. rođendan

Ogolio je orah svoje grane.

Odniješe plod mu šumske vjeverice.

Nebeski krojač skratio je dane,

Iz grla ptice ječe mrazne žice.

Kistom od perja šuma orah zlati.

Posuđujući sjaj kumovske slame.

Dugove zemlja želi nebu vratit

Točkice svijetle vješajuć sred tame.

Gle, de excelsis jutarnja nam zvijezda

Pozlaćen orah polaže u gnijezda,

Božićni nakit skinut ravno s neba.

Tadija dragi, da l’ ti reći treba:

Sve dok nam radost stiže s Noću Tihom

Advent će tvojim započinjat stihom.

4. XI. 2006.

Željka Čorak

NOĆNE BESMISLICE

Tadiji

U smiješnim godinama kad Goethe

započinje drugi dio Fausta,

kad pjesnici oslijepe

ne videći da su to već od početka,

kad znanstvenici trebaju

još samo korak i gotov je magnum opus,

a ludi starci prave djecu mladim ženama,

meni se dogodilo da jedne večeri

odem na šetnju po savskom nasipu.

Tamo od Jakuševca dizao se zeleni mjesec,

a ja sam sjeo na zemlju pod golemo stablo.

Odjednom bio sam potpuno zaštićen.

Svijet je bio dobar i velik, tama prisna,

a meni je stablo stalo govoriti

nešto što se uopće ne da ponoviti,

ali mi je govorilo dugo i kroz to vrijeme

nisam znao razlikovati sebe ni od stabla

ni od mjeseca, ni od čitave

velike noći koja se širila oko nas.

Sad svaki put, prolazeći kraj tog stabla,

ja se već izdaleka u sebi poklonim

kao nekom mudrom poglavici,

kao jednome od Sveta Tri Kralja.

Ah te noći u kojima smo

i Li Tai Po i Whitman i vedri Ujević;

tako je to kad pjesniku nešto začepi gubicu.

1995.

Nikica Petrak