ČEHOVLJEVE DVOSTRUKOSTI

ČEHOVLJEVE DVOSTRUKOSTI

Pristup tekstu očigledno je bio eklektički, iz ovih i onih izvora (eto, glazba je preuzeta iz talijanskog verizma), a to znači i mjestimično upitan za svojstva sama Čehova. Pa ipak, sve su to redateljica i njezin ansambl uspjeli satkati u čvrst vez predstave

Zanimajući se isključivo za čovjeka, Čehov promatra njegovu rezignaciju, zadušnicu nad samim sobom i pokazuje mu jednako i suzno lice te njegove patnje i njezino naličje — smiješnost osobe u svijetu i poretku stvari bez izgleda na ostvarenje sreće. Štoviše, upravo je on taj koji upozorava na komedijsko svojstvo svojih komada. Tako daje važan naputak o njihovu smislu, pa time i sama činjenica nedostatka uobičajene akcijske fabule u njima upućuje na to da ih je nužno percipirati kao takve književno-kazališne izazove koji izmiču dotadašnjim dramaturškim konvencijama i anticipiraju kasniju poetiku antidrame s njezinim metafizičkim pretenzijama.

Čehovljeve dvostrukosti očigledno je bila svjesna redateljica splitske predstave Mateja Koležnik. Ona već od sama početka ulazi u komad istražujući smiješnost težnji osoba u odnosu na njihove mogućnosti. I u tom je nastojanju vrlo radikalna, toliko da tim nastojanjem ispunjava i veći dio prostora one važne lirske samospoznaje pojedinoga lica o svom umoru, čemu inače u samu tekstu tako dramaturški i komedijski sretno kontrapunktira iznenadni refleks njegovih davnih mladenačkih poriva. U radikalizaciji nakane redateljica poseže za modelima Čehovljevih realističkih prethodnika, pa već u prvoj slici u pojavi Ujka Vanje, kakva nam je predstavio Trpimir Jurkić, začudno prepoznajemo lice klimava i autistična prosca iz Gogoljeve Ženidbe. I time je, dakako, počelo redateljičino otkrivanje smiješnosti ljubavnih, i inih, čeznuća osoba koje ćemo te večeri gledati. Ali time se otvorio i prostor nevjerojatnu Jurkićevu artizmu, uzoritoj koncentraciji koja nam je uza svu zapostavljenost one više čehovljanske rezignacije, koju Jurkić još može ubaciti u svoju scensku osobu, ipak otkrila mogućnost i funkcionalnost takva Ujaka Vanje, posve neuobičajena, rekli bismo čak neviđena u predstavi tog naslova. A to je svakako iznenađenje koje potiče dalja razmišljanja i iziskuje izraze divljenja prema Jurkićevoj kreaciji.

Što se tiče središnje scenske osobe, Sonje, redateljica se odlučila da tekstovni podatak o njezinoj tjelesnoj ružnoći riješi tako da je prikaže nezgrapnom, neskladnih pokreta. I to je vjerojatno bilo jedino moguće rješenje s obzirom da je Sonju igrala nimalo neskladna Dijana Vidušin. No određena suzdržanost u emitiranju takvog znakovlja svakako bi se pokazala primjerenijom vlastelinskoj kćeri. Ali opet, možda je upravo to rezultiralo i jednim, kažimo tako, umjetničkim efektom. Sonjin ljudski naboj, onako kako ga je upravo nadahnuto prikazivala i iz scene u scenu gradirala Dijana Vidušin, neprekidno je protuslovio otporu takva tijela, poništavao njegovu neskladnost i u tom ludom naporu izgrađivao Sonjinu osobu do neslućenih dimenzija ljepote i veličine duhovnih vrlina. A kao vrijednost iznad svih vrijednosti predstave istaknimo njezin završni monolog. On, onako kako ga je izgovorila, kako ga je doživjela Dijana Vidušin, iznenadno i za sva vremena pravi plitkom tradicijsku melodramatsku konvenciju svog iskazivanja. Oslobođen svake larmoajantnosti, uzdiže Sonju iznad dotad glumački i teorijski apsolviranih razina sama teksta, uzdiže je do prkosa žrtve onakvu ishodu Ujka Vanje, do posvećenosti borbi za skladnost življenja. I u tom silnom izljevu ljepote Dijana Vidušin tek jednim zamahom uznemirena tijela i Sonjina rastužena duha uvlači gledalište u samu metaforu takve budućnosti. Između svoje i Vanjine boli i otuđena svijeta ona obrambeno i grčevito podiže stolac, mrtvu stvar, nikakvu zaštitu, jedino uporište svijetlu naboju svoje volje. Bio je to nevjerojatan trenutak glumačke umjetnosti. Najveći i redateljski doseg ove predstave.

Mateja Koležnik kao da je tekst liječnika Astrova odlučila posuditi ogorčenju pijana pojca Tetereva iz Malograđana Maksima Gorkog — valjda stoga da Liječnikova rezignacija ne bi u kontekstu današnjega dinamičnog vremena djelovala dosadno. Tako je Elvisu Bošnjaku izmaknula ta nujna i tipično čehovljanska osoba. Izbor Nataše Janjić za ulogu Jelene Andrejevne bio je vrlo sretan. Od sama početka ona je licem, čija istina kao da je bila skrivena iza tajanstvena vela, i mekoćom govora zračila sjetom koja je u Vanje i Astrova zaista mogla izazvati uzburkanost već umrtvljenih poriva. I to je bilo sasvim dostatno za Čehovljevo suptilno prebiranje po strunama zamrle ljepote u njima. Nažalost, redateljica je odnekud zaključila da je veći dio predstave treba, valjda poradi moderna erotičnog efekta, pokazivati obnaženih nogu sve do prepona. I tako smo dobili dvije Jelene. Prvu, onu Čehovljevu, od tjemena do pojasa. I onu drugu, suvišnu, od pojasa do stopala. Izborom naočitog Ante Čede Martinića za ulogu Serebrjakova, Jelenina muža, kraćenjem njegovih zanovijetanja (dramaturginja Lada Kaštelan), a najposlije i dostojanstvom i uglađenim govorom koje je Martinić podario ulozi toga umirovljenog sveučilišnog profesora, redateljica je izbacila Vanjin otpor prema Serebrjakovu iz područja istine i ubacila ga u područje Vanjine psihologije. A to je, dakako, još jedna zanimljivost njezina čitanja djela. U tom se smislu pokazala funkcionalnom i Vojnickaja onako kako ju je igrala Jasna Malec. Jako zanimljivu i simpatičnu osobu ostvario je Ratko Glavina u ulozi Teljagina. Šteta je što redateljica nije uznastojala starom dadiljom Marinom, koju je igrala Dara Vukić, dodirnuti dimenziju ostarjeloga sluge Firsta iz Višnjika.

I, da zaključimo, dogodilo se takvo čitanje Čehova u kojem je bilo moguće na pozornici postaviti ladanjsku kuću, scenograf Ivo Knezović, u stilu kuća sagrađenih na splitskom predjelu Bačvice između dva rata. Pristup tekstu očigledno je bio eklektički, iz ovih i onih izvora (eto, glazba je preuzeta iz talijanskog verizma, Puccini, Mascagni), a to znači i mjestimično upitan za svojstva sama Čehova. Pa ipak, sve su to redateljica i njezin ansambl uspjeli satkati u čvrst vez predstave.

Vlatko Perković