Biti otisnut

Biti otisnut

Neočekivana i nagla demokratizacija književnosti, emancipacija pisane riječi u virtualnom mediju povratnom spregom zahtijeva ponovno uspostavljenje nekoga niza kriterija. Biti otisnut u eri apsolutne tehničke reprodukcije, pomalo paradoksalno, počinje ponovno imati nekakvo stratifikacijsko značenje

Jeste li i prije »Vijenčeva« i AGM-ova natječaja sudjelovali na natječajima? Što vas je privuklo baš tome i jeste li išta očekivali?

— Ne, to je bio moj prvi natječaj. A i u njemu sam, ako ćemo pravo, završio slučajno. Neke svoje pjesme uvalio sam na čitanje prijatelju, on ih je proslijedio dalje i nekako su završile kod Krune. On ih je objavio u sklopu natječaja Na vrh jezika, za koji ja, zapravo, nisam ni znao, nisam baš pratio »Vijenac« u to vrijeme. Doduše, ne pratim ga baš ni sad. Internet je danas mnogo brži, ali i liberalniji medij za praćenje vijesti iz najširega područja kulture, uz, k tome, svojevrstan overload časopisne produkcije, rijetko ga stignem ubaciti. Od svega nisam previše očekivao. Iskreno, iznenadilo me što je sve išlo tako glatko, nekako sam dobio sve na gotovo, bez obijanja uredničkih pragova i sličnog. Tih nekoliko pjesama u sklopu spomenutoga natječaja zapravo su bile i moje prve ozbiljno objavljene.

Objavljivali ste po underground-publikacijama. Kojima i odakle interes baš za tu scenu? Možete li nam je malo opisati? Koji su joj dosezi, ambicije...

— Pa nije to bio rezultat specifična interesa, više logična razvoja. Bio sam u srednjoj školi, tresao nas je punk i ostaci puberteta, svi su radili neka interna do it yourself izdanja, fanzine i slično. Bilo je dovoljno imati volje, škare, ljepilo i nekoga poznatog s fotokopirkom da sam sebi budeš autor, urednik i izdavač. Sve smo radili ručno, računalo mi je u to doba bio drugi svemir. A to nije bilo tako davno. Tako se interes za poeziju prirodno uklopio u zadano polje, pa sam iz godine u godinu izbacivao strojno otipkane zbirčice, slao ih prijateljima, drugim fanzinima i sl. Dosezi su takvi da ih se danas bojim otvoriti. Čak nisam siguran imam li još koju. Ali, ostaje lijepo iskustvo produkcije bez posrednika. Onaj ponekad nužan osjećaj da se može.

Uređujete časopis »Ka/Os«. Možete li nam ga predstaviti? Koje pjesnike osjećate kao sebi bliske?

— »Ka/Os« jedan je od projekata Kluba studenata komparativne književnosti K. U podnaslovu stoji »časopis za književnu praksu«. Funkcionirao je isprva, u drugoj uredničkoj postavi, kao zbornik radova studenata filozofskog fakulteta, a nakon drugoga broja koncepcija postaje časopisna. Zamišljen je kao neka vrsta platforme, alternative uhodanim mainstream časopisima u kojima se početnicima ponekad teško probiti, bilo zbog kvalitativnih ili nekih drugih razloga. Odnekud valja početi, a biti otisnut u eri apsolutne tehničke reprodukcije, pomalo paradoksalno, počinje ponovno imati nekakvo stratifikacijsko značenje. Neočekivana i nagla demokratizacija književnosti, emancipacija pisane riječi u virtualnom mediju, pritom mislim na on-line-periodiku, najrazličitije publikacije i prije svega na sve rašireniji fenomen bloga, povratnom spregom zahtijeva ponovno uspostavljenje nekoga niza kriterija. »Ka/Os« pokušava balansirati između, održati se na ničijoj zemlji. Biti, dakle, potpuno otvoren svakomu, ali istodobno zadržati selektivnost. Osim toga tu je i obilje prijevoda, različiti temati, kritički prikazi recentne književne produkcije itd.

Što se tiče bliskih pjesnika, u svojem naraštaju nisam naišao na nešto što bi me se posebno dojmilo. Zapazio sam nekoliko zanimljivih imena, ali mi je teško o njima govoriti na račun onih nekoliko pjesama koje sam vidio. Iz naraštaja koji se etablirao devedesetih, da ne idemo previše unatrag, volim npr. Tatjanu Gromača, Prtenjaču, Glamuzinu, oni mi prvi padaju napamet. Da, gotovo sam zaboravio Ivanu Bodrožić, njezina prva knjiga mi je jako dobra i mislim da je potpuno opravdano što recentna Mićanovićeva antologija završava upravo sa njome.

Interes za poeziju u Hrvatskoj je trenutno slab. Vidite li načina da se on ponovo pobudi? Ima li u kružocima s kojima kontaktirate interesa i radova vrijednih pozornosti?

— Poezija danas, sinkronijski promatrano, jednostavno nije paradigmatski rod. To ne znači da priželjkujem neku novu romantiku, ili neku novu avangardu u povijesnom smislu. Poezija i dalje ima neko čvrsto uporište iz kojega je nije tako lako istjerati, svoj hladni pogon i svoje čitatelje. Nekom varijantom pjesničkog FAK-a vjerojatno bi je se i moglo podignuti na površinu, ali nisam siguran koliko bi to, dugoročno, bila dobra strategija. No, podizanje čitanosti, u svakom slučaju, ne bi škodilo. Uostalom, čini mi se da nova hrvatska poezija po kvaliteti nimalo ne zaostaje za prozom, dapače. Što se tiče mojega naraštaja, nešto poput generacijske poetike čini se najneprimjerenijom mogućom sintagmom. Nema više središnjega časopisa, prevladavajuće tendencije, pa ni homogenog kanona pjesnika na koje se poželjno oslanjati.

Svirate bubnjeve u postpunk-skupini Death Disco. Ima li ikakve veze između vaše poetske i bubnjarske djelatnosti, dodiruju li se, barem, putem elementa ritma?

— Rekao bih da su to dvije dosta odvojene aktivnosti. Sviram neku kombinaciju punka, onoga što se nekada zvalo novim valom i balkanskog noisea, glazbu u kojoj ritam nastoji biti ravan, precizan i čvrst. Koliko u tome uspijevam, budući da i nisam neki glazbenik, drugo je pitanje. Ako nekoga zanima, upravo je izašao prvi album Death Disca za zagrebački Dirty Old Label Records, moguće ga je nabaviti u većim prodavaonicama ploča, neposredno od nas na koncertima ili online. U poeziji pak dosta se igram s nepravilnim ritmovima. Strogo metrički organizirana poezija bila je samim tim i ritmički veoma ograničena. U međuvremenu slobodni je stih postao nulti stupanj poetskoga pisma, Bitnici su inaugurirali ritam glazbene fraze i esklamatornoga, govornog jezika. Istodobno se ritmom na svoj način poigravaju leteristi, konstruktivisti, Cummings i ostali. Poslije je došao LANGUAGE, koji se gotovo odriče tradicionalnih ritmotvornih elemenata i forsira neke nove… Ja osobno više ustrajavam na eufoniji. Ritam je ponekad namjerno neprirodan, grub, razbija sintaktične i govorne cjeline i zbog toga neke pjesme nisu pogodne za glasno čitanje. S druge strane, često se služim grafičkom organizacijom i interpunkcijom kao sredstvom ritmizacije.

Pisali ste komentar za knjigu Olje Savičević-Ivančević. Kako vas se knjiga dojmila? Je li vas iznenadila tako dobra recepcija Nasmijati psa, kako u čitatelja tako i u kritike?

– Izvrsna recepcija knjige uopće me nije iznenadila, jer je to, prije svega vrlo solidna knjiga. Nisam mislio da će se tako dobro prodavati, jer se danas ni domaća proza ne prodaje bogznakako, ali veoma me veseli kad je vidim na bestselling policama knjižara. Olji je ovo prva knjiga proze, ali ona je do sada objavila nekoliko zbirki poezije i stalno objavljivala u periodici, kako domaćoj, tako i šire regije. No, tek s prozom uistinu je isplivala na površinu. Ista se stvar u prošlih godinu-dvije dogodila sa još dvojicom priznatih (kako od kritike tako i od publike) pjesnika, Krešimirom Pintarićem i Ivicom Prtenjačom. I oni su tek s proznim prvjencima dobili zasluženu medijsku vidljivost. Jedino je u slučaju romana Tatjane Gromače, čini mi se, bilo obrnuto. Olja, je, iako mi se čini da je ona, za razliku od Prtenjače, zapravo prozaik među pjesnicima, da je upravo u proznoj rečenici došla do one presudne sinteze sintaktičke i semantičke razine koja rezultira narativno konciznim i čvrsto strukturiranim pričama obilježenim istovremeno gotovo nametljivom, agresivnom atmosferom, tu preciznost izraza baštinila upravo iz iskustva poezije. Iako je objavila zbirku pod nazivom Žensko pismo, nikako Nasmijati psa ne bih pokušavao svesti pod neku varijantu chick-lita, grozim se te sintagme. To je, za mene, veoma topla knjiga, kako god to htjeli protumačiti. Ona počiva na nekoj vrsti trajna objektivnog korelativa, pri čemu druga razina postaje ne samo priroda (ili neka druga partikularnost) nego cjelokupni timbar pojedine priče. Upletanje stiholoških termina ovdje je, čini mi se, potpuno opravdano, iako je Oljina proza miljama daleko od epiteta lirska. Uostalom, aluzija na Fantea u samu naslovu nije bez vraga. Jako me zanima Oljina sljedeća knjiga, a na nju, vjerujem, nećemo morati dugo čekati.

Razgovarao Goran Ivanišević