BAŠTINA

BAŠTINA

Nije lako onomu tko naslijedi brod, a pati od morske bolesti, ni onomu tko naslijedi komad zemlje koji ne može ni prodati ni darovati, ni onomu tko naslijedi staroga konja u daleku selu. Ali, najteže je ipak onomu tko naslijedi tuđu biblioteku: taj ne samo da od nasljeđa neće imati koristi, nego će još morati gledati kako se ono što je naslijedio u njegovim rukama osipa i nestaje kao šaka pijeska.

Jer, postoji zakonitost u vezi s knjigama; nije mi poznato da je do sada formulirana u obliku aksioma, pa ću je zato formulirati ovdje. Poučak glasi: kad umre čovjek, umire i njegova biblioteka. To se događa nužno i ne može se izbjeći.

A što znači da biblioteka umire? To znači da prestaje biti cjelinom: rastavljaju je na dijelove, na pojedinačna kola, edicije i primjerke, rasparceliraju je tematski ili po strukama, i ubrzo nakon vlasnikove smrti biblioteke više nema. Postoje samo knjige što potječu iz nečije biblioteke, pa možda nose na sebi i vlasnikovo ime ili njegov ex libris. Ali, ni te pojedinačne knjige više nisu ono što su bile dok su činile jedinstvenu cjelinu: ondje su one pridonosile smislu cjeline, a cjelina je njima davala idenitet. Ostavši same, izgubile su razlog postojanja.

Zašto se to događa, jedva da treba posebno objašnjavati: biblioteka je uvijek — čak i kad je strogo stručna — nešto jako osobno, gotovo kao naočale ili zubna proteza, pa zato i ne može nikomu pasati onako kako je pasala svomu vlasniku. Raskorak između ostavitelja i nasljednika manifestira se na razne načine.

Ponajprije, ljudi koji imaju dobre biblioteke — razni znanstvenici, bibliofili, šengajsti — vrlo često nemaju djece, pa zato njihove biblioteke nasljeđuju nećaci, a to su ljudi posve druge struke, koji jedva da su ikad i čuli za ono čime se njihov stric ili ujak bavio. Nadalje, i imovinski je status baštinika često drukčiji nego status ostavitelja: stanovi su im mali, imaju mnogo djece, ili su opet samci što žive po garsonijerama u koje se biblioteka ne može utrpati. Napokon, događa se i da su ti nasljednici tako neobrazovani da ne znaju cijeniti ono što su dobili. Od te točke onda počinje rasap biblioteke.

Jer, ako su baštinici druge struke (ako su pravnici, a nasljeđuju biblioteku kemičara), oni za sebe proberu ono što im može poslužiti, ili što će možda jednoga dana zanimati njihovu djecu: beletristiku, likovne monografije, bedekere, sve što im izgleda luksuznije i skuplje. Ostalo odnesu u antikvarijat, daruju nekoj javnoj biblioteci, ili na koji drugi način skinu s vrata.

Ali, ni to ne ide bez nekih poteškoća. Ako, recimo, nasljednici imaju mali stan, onda im je prva misao da biblioteku nekamo odnesu. No, onaj tko je želi primiti obično je i sam selektivan: antikvarijat jedne knjige želi kupiti dok za druge nema interesa; javne, fakultetske i školske knjižnice uzet će knjige jedne tematike ili žanra, dok će ostale ljubazno otkloniti. Tako će se biblioteka opet raspasti: jedni će se njezini dijelovi udomiti, drugi će ostati kod nasljednika i vjerojatno završiti na tavanu.

Na tavanu će ti svesci završiti i ako je nasljednik neuk i knjige mu malo znače: on će pokušati prodavati knjige, najprije po kompletima, pa jednu po jednu, a kad to ne bude išlo, neke će darovati za rođendane (da ne mora kupiti štogod drugo), a ostale će spremiti na tavan. I, još će biti prava sreća ako mu ne padne na um da sve to odnese u stari papir, da bar malo izvadi štetu.

Nemojte misliti da ja tu nešto govorim protiv nasljednika općenito i načelno: oni su u pravilu dobri i pažljivi ljudi, pa se prema nasljeđu odnose s respektom i s najboljim namjerama. Ali, to im svejedno ništa ne vrijedi, jer oni su oruđe jedne zakonitosti, a ta zakonitost djeluje uvijek i svuda. Mogu se nasljednici truditi koliko hoće, biblioteka se nakon vlasnikove smrti mora raspasti, tu pomoći nema. A to se vidi po tome što se raspadaju i one biblioteke koje se ostavljaju u nasljeđe javnim ustanovama pod uvjetom da ostanu kompletne: nestaju i one.

To dolazi odatle što biblioteku drži na okupu osoba njezina vlasnika, i samo ona. Ta osoba jamči za cjelinu, a kad osobe nema, biblioteka se iz cjeline — iz strukture, organizma — pretvara u najobičniju hrpu knjiga.

Jer, samo vlasnik vidi kako i zašto pripadaju skupa monografija o Leonardu, priručnik organske kemije, liturgika Katoličke crkve, zakon o autorskom pravu i krimić Raymonda Chandlera. Samo vlasnik zna da se te knjige nisu ondje našle slučajno, nego da se jedna prema drugoj nekako odnose i da jedna drugu nekako dopunjuju. To vrijedi čak i onda kad su knjige kupovane u kompletima, čak i onda kad su označene i katalogizirane: uvijek je cjelina dvojbena za svakoga drugog osim za vlasnika, i jedino je on sluti, jedino on — svojom idejom, ili samo svojom željom — pretvara sve te knjige u biblioteku.

Kad njega nestane, nestat će i cjeline. Nestat će je neizbježno, zauvijek, da se više nikad ne pojavi. Kao da je izgorjela u vatri. U tom smislu, svaka je biblioteka Aleksandrijska, jer svaka je osuđena na propast.

Osuđena je na propast, doduše, kao cjelina, ali spasit će se pojedini njezini dijelovi. A to pomalo podsjeća na ono što se događa u prirodi. Ako je biblioteka organizam, onda je ona nalik na nekakvo stablo. A kad to stablo proživi život i padne, njegovi kemijski sastojci poslužit će kao hrana drugim stablima što će rasti na njegovu mjestu. Tako se valjda nekako događa i s knjigama: one postaju dijelovima drugih biblioteka i tako kruže u društvu kao materija u prirodi.