Bananin tango

Bananin tango

Cabaret je bio potpuno ispunjen glazbom, idejama i zanimljivim pomagalima, pa je na kraju bilo teško povjerovati da je doista proteklo samo nešto više od sat vremena i da su u izvedbi doista sudjelovala samo dva čovjeka – pjevač i njegov pijanist

Kabaret je komorna, ponekad čak i klauneskna predstava s pjevanjem koja je potkraj devetnaestog stoljeća u pariškim noćnim klubovima okupljala boeme, intelektualce, umjetnike i znatiželjnike. Kabaret je vodio majstor ceremonije: u klubu Le Chat Noir bio je to Rodolphe Salis, koji je vrlo uglađeno pozdravljao goste, za razliku od kluba Le Mirliton, gdje je Aristide Bruant vrijeđao publiku. I talijanski kabaret koji je gostovao u Zagrebu 23. listopada 2006, a kojim je otvoren Tjedan talijanskoga jezika u svijetu, u središte je pozornosti stavio pjevača, glumca i zabavljača — Maura Gioiu. Gioin kabaret je pak bio tematski obilježen. Izvodile su se pjesme Nina Rote, poznati i manje poznati songovi koje je talijanski skladatelj i tekstopisac uglavnom pisao za filmove Federica Fellinija, ali i za kazališne predstave i televizijske drame. Gioia je, uz pomoć redatelja Fabrizija Romana, osmislio deset malih prizora. Kako je jedini način obraćanja publici bila pjesma, scena je oživljavala zahvaljujući odličnoj izvedbi, Gioinu osmišljenom kretanju i duhovitoj mimici.

Ulaz majstora ceremonije bio je osobito zanimljiv. Crna, gotovo pusta pozornica, nekoliko neobičnih predmeta, glasovir i pijanist. Pijanist je izveo uvertiru (s temom iz filma Kum F. F. Coppole), a pozornica je ostala pusta. Pijanist je nastavio svirati — začuo se glas, poznata melodija Parlami di me iz filma Slatki život Federica Fellinija, ali je i dalje u središtu pozornosti ostajao pijanist. Kao da su redatelj i Gioia najavljivali veću ulogu pijanista nego što je u takvim predstavama uobičajeno. No gledatelji su intenzivno pokušavali otkriti odakle dolazi glas. Kao odgovor pojavio se čovjek koji se poigrao svojom sjenom. Mudro osvjetljenje i jedan zastor postavljen na sredinu pozornice stvorili su siluetu s cilindrom na glavi. Silueta je pjevajući šetala, postajući sve većom — natprirodno velikom, a zatim sve manjom, da bi na kraju poprimila prirodnu veličinu čovjeka-pjevača-Gioie, s kojim se naposljetku sastala.

Mauro Gioia još se nekoliko puta poigrao kazalištem sjena vrteći, na primjer, suncobran koji se iza zastora i s adekvatnim osvjetljenjem pretvorio u dječji vrtuljak. Ideje su se nizale iz prizora u prizor. U jednom trenutku Gioia je izvukao djevojku iz publike pjevajući joj serenadu, a u drugome je svoja koljena odjenuo u glave lutaka koje su se glasale ženskim i muškim glasom. Publici je bila najdraža banana, koja je postala glavnom glumicom u Rotinom Tangu della banana. Sudjelovao je i pijanist Fabrizio Romano. Skrivajući se pod glasovirom pred uperenom bananom, Romano nije prestajao svirati. Naposljetku, griz je ipak bio njegov.

Pjesme Nina Rote bile su temelj scenskog nastupa i pozornica je jednako bila ispunjena njima kao što je bila ispunjena maštovitim zamislima redatelja i pjevača. La pappa col pomodoro nadahnula je cijeli prizor s (pravim!) špagetima i rajčicom, a Ba-ba iz kazališne predstave L’isola dei pappagalli pretvorila je Gioiu u tvrdoglavog papagaja koji krešti na svog vlasnika. Cabaret je bio potpuno ispunjen glazbom, idejama i zanimljivim pomagalima (u posljednjem prizoru papirnate lutke postaju prolaznici u II cesti), pa je na kraju bilo teško povjerovati da je doista proteklo samo nešto više od sat vremena i da su u izvedbi doista sudjelovala samo dva čovjeka — pjevač i njegov pijanist.

Irena Paulus