Balet kao komično kazalište

Balet kao komično kazalište

Povezavši temu baleta i glazbu s Parizom Delibesova vremena, Vaa mos priču vidi u belle époque, Moulin Rougeu, motivima i modelima s Toulouse-Lautrecovih plakata

Youri Vamos, mađarski koreograf i već desetak godina ravnatelj baleta u Düsseldorfu, već je više puta angažiran u ljubljanskom Baletu (trenutno su na repertoaru njegovi baleti Orašar i Romeo i Julija), dok je Coppélia na Montmartreu, premijerno izvedena u HNK 27. listopada 2006, njegov prvi nastup u Zagrebu. (Ovaj je osvrt vezan uz prvu reprizu 28. listopada.) Riječ je o autoru poznatu po novim čitanjima tradicionalnih baletnih naslova, ali, za razliku od ekovskoga pristupa ili Maguy Marin, koja je postavila posve začudnu televizijsku Coppéliju, čini mi se dovoljno klasičnom da ne vrijeđa i ne izaziva tradicionalnu baletnu publiku. Vaa mos nije buntovnik koji dubinski problematizira temu, nego zaljubljenik u glazbu i ples, koji uz dolično poštovanje poznati balet osuvremenjuje u smislu dinamike scene i logike radnje. Naime, njega očito zanima balet kao kazalište, brzo, duhovito, poetično, koherentno, razumljivo i blisko. I — zabavno, što je dosta bitna stavka za žanr komičnoga baleta.

Povezavši temu baleta i glazbu s Parizom Delibesova vremena, Vaa mos priču vidi u belle époque, Moulin Rougeu, motivima i modelima s Toulouse-Lautrecovih plakata. Copelius (Nicolae Vasc) ostarjeli je umjetnik, boem, slikar, čovjek noćnih klubova i prijatelj javnih žena. Njegova tajna, njegova Coppélia nije lutka, nego slika mlade ljupke Swanilde (Pavla Mikolavčić), djevojke iz susjedstva koju viđa s prijateljicama i mladićem Franzom (George Stanciu), u crvenoj haljini, koju joj je tajno kupio i darovao. Fatalna haljina je bila u izlogu, pred kojim je dobro odgojena i čedno odjevena tinejdžerski buntovna Swanilda mogla samo u kombinaciji čežnje i bijesa uzdisati. Njezin pak nespretni i bedasti brat Hans (Alen Gotal) sve što vidi krivo shvaća, i onda strastveno i zadovoljno raskrinkava, sve zajedno vrlo komično, čime dolazi do susreta i, uglavnom, ali ne i nužno, sukoba svjetova.

A lutke su zapravo svi likovi pomalo, brza kretanja i s elementima mehaničkog ponavljanja, u konvenciji kostima (slikovita i duhovita rješenja Dženise Pecotić), posla i društvenoga ponašanja, jednako oni koji pripadaju danjem svjetlu i priznatim poslovima, kao policajci, kućanice, mljekarice, dimnjačari, ličioci, prodavačice peciva, sudac i zapisničar, kao i noćne dame (nešto naglašenije kao lutke za zabavu), žigolo, konobari i plesačice kan-kana. Suprotstavljeni po pitanju društvenog statusa i morala (u čemu i jest zaplet priče) likovi su izjednačeni u dobrohotnoj karikaturi, plesu obilježenu glumom koji nosi i emociju i dramatiku. Tehnički gledano, Franz i Swanilda imaju prostora za svoje varijacije, koje kreću od poznatih i zahtjevnih klasičnih figura, ali se rješavaju, ili naglo prekidaju, na neobične načine, u promjenama kvaliteta pokreta i raspoloženja, ili kao rezultat nespretnosti, ali se i stalno isprepleću s općom dinamikom scene, gradskom ili barskom vrevom. Zagrebački balet zaigrao je vedro i srčano, glumački izražajno i plesno sigurno, uz navedene protagoniste, i Šef policije Andreja Barbanova, Žigolo Ilira Kernija, Prijatelji i Konobari (Siniša Bosnar, Vladimir De Freitas Rosa, Ludwig Jerkander, Ovidiu Muscalu, Sven Copony, Ioan Dumitru Moga), Prijateljice (Sabrina Feichter, Ivančica Mirošević, Ersilia Nikpalj, Petra Vargović), Noćne dame (Dunja Novković, Ksenija Krutova, Nataša Sedmakov), Zapisničar Tomaža Rodea i još niz imena utkanih u cjeloviti doživljaj predstave.

Scena Dinke Jeričević, u rasvjeti Klausa Gärditza, nedjeljiv dio baleta, šarmantna, razvedena, precizna u informaciji i brza u promjenama prostora radnje: ispred i unutar Moulin Rougea, sudnice i atelijera. Dirigent Michael Collins stopio je zvuk s pokretom i prostorom, poletno i emotivno.

Maja Đurinović