ŽIVJELI DRUKČIJI FILMOVI

ŽIVJELI DRUKČIJI FILMOVI

Bez obzira pak na moguće razlike u ocjenjivanju dometa pojedinih filmova ZFF-a činjenica je da je bilo nekoliko izvrsnih ostvarenja, a da je i većina ostalih dosegla iznadprosječne vrijednosti, te privlačenje znatnoga broja ponajprije mladih gledatelja ukazuje na važnu ulogu festivala za našu sredinu i daje nadu da će takvi drukčiji filmovi zaživjeti u našim kinima i izvan ovakvih posebnih događanja

Zagrebački filmski festival u četvrtom je izdanju potvrdio važnost za proširenje vidika filmoljubaca kojima se pruža rijetka prilika da vide ostvarenja kakvih inače na našim velikim ekranima uglavnom nema. Tako je i u vjerojatno najatraktivnijem programu igranih filmova u konkurenciji prikazan niz djela (mahom dobitnika mnogih međunarodnih nagrada) koja odstupaju od normi komercijalne kinematografije. Najbolji je film ipak bio njemački Život drugih scenarista i redatelja Floriana Henkela von Donnersmarcka, najbliži klasičnom postupku nevidljive režije, koja se snažno oslanja na vrstan scenarij i izvanredne glumačke uloge. U DDR-u 1984. istočnonjemačka tajna policija Stasi sa sto tisuća zaposlenih i dvostruko više doušnika nastoji saznati sve o životu drugih stanovnika te države da bi održala režim strahovladom. Autor za protagonista uzima njezina gotovo savršena službenika, ali ne pravi od njega čudovište. Štoviše satnik Wiesler (u sugestivnu tumačenju Ulricha Mühea) častan je čovjek, idealist uvjeren u ispravnost društvenog sustava kojem služi, no počinje u to sumnjati kada ustanovi da ga njegov nadređeni i ministar kulture tjeraju da nađe dokaze o neprijateljskoj djelatnosti cijenjena dramatičara samo zato jer mu ministar želi preoteti ženu. Wiesler, zgađen takvim postupcima najmoćnijih ljudi vlasti, prestaje vjerovati u svoje ideale i nastoji pomoći progonjenima, čak i onda kada konačno pronađe dokaze što optužuju. Ni žrtve nisu isključivo pozitivni likovi, nego su osobe sklone kompromisima pa i izdajama, riječ je o psihološki i socijalno vrlo nijansiranim i uvjerljivo oblikovanim likovima, koji su ključni razlog autorova uspjeha u stvaranju slojevite slike istočnonjemačke diktature i njezina djelovanja na pojedinačne sudbine, a autentičnosti dojma pomažu i efektna kamera Hagena Bogdanskog, gdje prevladavaju siva i blijedozelena boja, te scenografija Silke Buhr, utemeljena na otuđenosti ambijenata. Sve to Henckel von Donnersmarck objedinjuje zrelim i u svakoj pojedinosti dotjeranim redateljskim postupkom s izvanrednim osjećajem za ritam i građenje napetosti.

Gotovo je jednakih dometa crno-bijeli francusko-gruzijski triler 13 / Tzameti debitanta Géle Babluanija, kojem je u prvom planu redateljski stil koji se u svojoj naglašenoj vizualnoj ekspresiji i građenju napetosti i atmosfere oslanja na posebnu kombinaciju izražajnih sredstava njemačkog ekspresionizma i francuskog novog vala, a u oblikovanju likova više no na novi val podsjeća na krimiće njegova prethodnika Jean-Pierrea Melvillea. Tako je njegov protagonist mladi Gruzijac (glumi ga redateljev brat George Babluani) što popravlja krov na kući Francuza koji očekuje pismo što bi mu trebalo omogućiti put do velike zarade. Pismo stiže, u međuvremenu Francuz umire, Gruzijac uzima njegovo pismo i završava u nekoj vrsti ruskog ruleta na koji dolaze bogataši da bi se kladili za velik novac, koji očekuje i malobrojne sudionike koji prežive. Babluani izvrsno gradi napetost i uz izvanredno dojmljiva stilska i efektna vizualna rješenja ostvaruje jedan od najboljih trilera posljednjih godina. Ipak, kada izvornost postupka ne prati i osmišljenost svih elemenata filma, događaju se i promašaji poput Taxidermije mladoga Mađara Györgya Palfija, u kojem je čini se glavna namjera bila šokirati gledatelja gnusnim prizorima, ali je i uz najbolju volju teško bilo pronaći dublji smisao toga filma o trima naraštajima čudaka, gdje je najveći dio posvećen prvaku u sportskom žderanju iz vremena socijalizma, u kojem su tek najdobronamjerniji mogli vidjeti i neku kritiku tadašnjeg sustava. Treći film u samu vrhu jedan je od najsvježijih američkih celuloidnih proizvoda u posljednje vrijeme, Mala Miss Amerike Jonathana Daytona, koji u tom filmu ceste o putovanju djevojčice u pratnji obitelji na natjecanje za dječju Miss suprotnostima između svakodnevnih situacija i potpuno neobičnih likova (neuspješan otac, autor knjige o tome kako uspjeti, ujak homoseksualac koji je preživio pokušaj samoubojstva, djed izbačen iz staračkoga doma zbog drogiranja...) stvara slojevitu crnu komediju koja na neobičan način izvrće opća mjesta američkog načina života i daje dojmljivu kritičku sliku svakodnevice Sjedinjenih Država.

Kada pak sve češći postupak što realističnijeg nizanja svakodnevnih situacija nije čvrsto strukturiran jasnom autorskom idejom, kao što je to slučaj u nizozemskom Sjevernom svjetlu (Langer Licht) Davida Lammersa o odnosu oca boksačkoga trenera i sina sklona baletu, film vrlo brzo počinje dosađivati zbog niza scena u kojima se glavna tema gubi. Na sličan, iako nešto osmišljeniji, neatraktivan način predstavljaju se trojica protagonista u prvom dijelu rumunjskog 12:08 istočno od Bukurešta Corneliua Porumboiua, da bi ih drugi dio okupio u talk-showu koji u tek nekoliko planova njihovim neuobičajenim ponašanjem i reakcijama gledatelja doveo do vrhunske zabave u kojoj se na iznimno kritičan način pokazuje i današnji odnos prema ključnom događaju novije povijesti — padu Ceausescua i komunizma, ali i kako televizija manipulira događajima i ljudima. Zato mi se čini da su trojcu u vrhu najbliži bili premoćni pobjednik ovogodišnje Pule Sve džaba Antonija Nuića (o kojem se tada opširno pisalo) i švicarska Gospođica Andreje Štaka, vrlo zanimljiva priča o trima gastarbajtericama iz različitih država nastalih raspadom Jugoslavije u kojoj Marija Škaričić, Mirjana Karanović i Ljubica Jović glumačkim kreacijama bitno pripomažu u stvaranju iznimno zanimljivih likova različitih generacija i mentaliteta, a i odnosa prema životu koji je određen kako njihovim podrijetlom, tako i situacijama u kojima su se našle. Bez obzira pak na moguće razlike u ocjenjivanju dometa pojedinih filmova ZFF-a činjenica je da je bilo nekoliko izvrsnih ostvarenja, a da je i većina ostalih dosegla iznadprosječne vrijednosti, te privlačenje znatnoga broja ponajprije mladih gledatelja ukazuje na važnu ulogu festivala za našu sredinu i daje nadu da će takvi drukčiji filmovi zaživjeti u našim kinima i izvan ovakvih posebnih događanja.

Tomislav Kurelec

Dokumentarni filmovi ZFF-a

Trend smanjivanja broja angažiranih te društveno i politički kritičnih naslova, zapažen u konkurenciji dokumentarnih filmova na prošlogodišnjem Zagrebačkom filmskom festivalu, nastavio se nažalost i ove godine. Svakako, zanimljivih ostvarenja ni ovaj put nije nedostajalo, i to u pristojnu broju, no ako su se i bavili intrigantnim temama (angažman gvatemalskih prostitutki za ostvarenje njihovih prava, težak život i borba protiv predrasuda tajlandskih transseksualaca, svakodnevica Černobila dvadeset godina nakon nuklearne katastrofe i sudbine nekih svjedoka tragedije...), očigledna je težnja dokumentarista da temama filmova pristupaju uz nepotreban ironičan odmak i na nerijetko pogrešan odveć humoran način.

Odluci žirija da Zlatna kolica za najbolji dokumentarac dodijeli filmu I kao Indija Sandhyje Suri uistinu se ništa ne može prigovoriti. S uspjehom prikazana u konkurenciji ovogodišnjeg festivala u Sundanceu, ta britansko / talijansko / njemačka suprodukcija duhovit je, emotivan i ganutljiv kolaž prizora iz života indijske emigrantske obitelji Suri na navodno privremenom radu u Velikoj Britaniji, uz istodoban prikaz svagdana njihove rodbine u indijskom Punjabu. Emigriravši sa suprugom na Otok 1965, mladi liječnik Yash Pal Suri mučen je nostalgijom odlučio kupiti po dvije videokamere, projektora i videorekordera, i sa svojim roditeljima redovito izmjenjivati filmska pisma o prilagodbi novoj sredini i rastu i odgoju djece s jedne, te promjenama u starom kraju i životima roditelja s druge strane. Realiziran kao kompilacija isječaka obiteljskih filmova snimanih tijekom četiri desetljeća, i inserata iz BBC-eva televizijskog programa iz 1960-ih i 1970-ih godina, dokumentarac Yasheve mlađe kćeri Sandhyje je, iako mu donekle nedostaje ritma i kritičnijega pristupa u izboru raspoložive građe, uvjerljiv i vrlo zanimljiv dokument o sudbini jedne ekspatrirane obitelji. Teško se privikavajući na zapadnjački način života, Yash i njegovi ukućani na vlastitoj će koži osjetiti nerazmjer između proklamirane tolerantnosti britanskoga društva i zbiljske, redovito prikrivene i latentne, rasne netrpeljivosti. A nakon neuspješna pokušaja povratka u domovinu obitelj Suri shvatit će da je civilizacijski jaz između Londona i Punjaba prevelik, i da su osuđeni na otuđeni život u londonskom predgrađu. Da ironija bude veća, povijest će se naposljetku ponoviti, jer će Yasheva starija kći odseliti u Australiju i s roditeljima početi komunicirati videovezom. Za razliku od opravdano nagrađena filma Sandhyje Suri, turski naslov Ja vojnik doktoranda teatrologije i magistra vizualnoga dizajna Kökena Erguna mogao je ostati i bez specijalnog priznanja žirija. Riječ je, naime, o prvom u nizu kratkih videouradaka u kojima autor tematizira izrazito nacionalistički, militaristički i ideološki obojene proslave turskoga Dana državnosti, slične nama dobro poznatim nekadašnjim proslavama Dana mladosti ili ne tako davnoj vojnoj paradi na Jarunu. Ako je suditi po tom djelcu, suhoparnu i nemaštovitu nizu slika vojnika koji stupaju, časnika koji urlaju i naizgled oduševljena mnoštva okupljenog na stadionu, Ergunov dokumentaristički ciklus nimalo ne obećava niti potiče.

Od ostalih naslova vrijedi izdvojiti Život u krug njemačko-austrijskog multimedijskog umjetnika Tima Novotnyja dinamičan je i vizualno vrlo dojmljiv glazbeni art-dokumentarac, slikovit i razmjerno intrigantan, no donekle predug debitantski film Kathoey kineske redateljice Ning Binbin te Kad cesta krivuda: priče o ciganskoj karavani, dokumentarac indijske Britanke Jasmine Dellal.

Josip Grozdanić