Zagrebu treba glazbeno kazalište

Zagrebu treba glazbeno kazalište

Zagreb nije sagradio ni jedno kazalište u prošlom stoljeću. Trešnja je bila samo adaptacija starog Doma kulture. To je prava sramota prije svega svih političkih garnitura. Komedija je bila interna pozornica za franjevce, od vjeronauka do malih predstava za vjernike

Kao autor nekih od najuspjelijih hrvatskih mjuzikala, možete li ocijeniti kakva je situacija s hrvatskim mjuziklom danas?

— Nažalost, hrvatski je mjuzikl danas slabo zastupljen na našim kazališnim scenama. U Komediji igra samo Barešićev mjuzikl Nosonja, i to rijetko, a u Dubrovniku, u režiji najvećega borca za hrvatski mjuzikl Vlade Štefančića, Jusićev i Cvitanovićev. Riječka Jalta Jalta stalno je rasprodana, ali zbog Pahorove bolesti nije dugo igrala. To je sve malo u usporedbi koliko su se prije igrali hrvatski mjuzikli. Kazalište Komedija praizvelo je više od dvadeset domaćih mjuzikla, od toga deset mojih, i to uvijek uz veliko zanimanje publike, dok je u ovom mileniju odlučeno da se publici predstave uspješni strani mjuzikli. Vjerujem da je cilj bio dati ansamblu priliku da upozna anglosaksonski mjuzikl, privući mlade snage, savladati tipično brodvejsku koreografiju, promijeniti zvuk i sastav orkestra. Osim toga najlakše je dobiti djelo koje se već iskušalo na drugim scenama. Nije potrebno ništa nanovo stvarati. Dramaturgija je gotova, glazbeni su brojevi određeni, samo se treba doslovce držati djela i jasno dobro platiti autorska prava, kao i prava za iznajmljivanje nota. Kad se radi domaći mjuzikl, mora se malo više probati, mijenjati, nadopisivati, a to sve isto rade i na Broadwayu i West Endu, samo još dulje, s mnogo više novca. Prije premijere igraju u malim gradovima, mijenjaju, dodavaju, izbacuju i prate reakciju publike. Ansambl Komedije stvarno se usavršio u svakom pogledu, ali domaći mjuzikl nikako se ne smije zapostaviti. Novac se dobiva od naših poreznih obveznika, a u borbi protiv globalizacije najbolje je oružje dobro hrvatsko umjetničko djelo. Ja sam nudio nekoliko projekata, ali ne znam iz kojih razloga nisu naišli na plodno tlo. U traženju sponzora nisam imao sreće, pa je tako sa mnom i Vladom Štefančićem, Hrvatska glazbena mladež tražila od Agrokora da sponzorira Jaltu, ali, nažalost, nismo dobili ni kune. U New Yorku i Londonu mnoga poduzeća i privatnici ulažu novac u mjuzikle i onda dijele dobit s kazališnom kućom. Hoćemo li mi to doživjeti? Čini mi se da će nakon mnogih kritika što Komedija ne igra domaće mjuzikle ipak doći do promjena. Barem je u foajeu kazališta izložba mojih kazališnih plakata, prenesena iz Preporodne dvorane, koju je napravila Antonija Bogner–Šaban, prigodom mog autorskog koncerta.

Zanimaju li još publiku stari hrvatski mjuzikli?

— Svakako. Dokaz je Jalta Jalta, koja s golemim uspjehom igra u Rijeci. Publika se diže na kraju predstave na noge, a prigodom gostovanja u zagrebačkom HNK dobar dio publike nije htio izaći iz teatra. Svakih nekoliko dana, otkako je ta predstava 1995. skinuta s repertoara stalno me novinari, a i nepoznati ljudi pitaju zašto ta predstava ne igra. Često me ljudi pitaju i za jedine mjuzikle o Zagrebu: Car Franjo Josip u Zagrebu i Tko pjeva zlo ne misli, a osobito za Kralj je gol. To je za Grgića i mene naš najbolji mjuzikl, a ako Mani Gotovac ostane na Rijeci, što bi svakako bilo u interesu hrvatskoga teatra, ona će ga tamo postaviti. Uostalom, radnja se zbiva najviše na otoku Rabu. Uvjeren sam da i nekoliko drugih, nešto starijih mjuzikla, vrsnoćom, kako u glazbenom, tako i u dramaturškom smislu, zaslužuju mjesto na svakoj našoj pozornici koja je u mogućnosti igrati taj žanr. Samo je pitanje volje uprave teatra, i siguran sam u uspjeh. Trenutno pregovaram s kazalištima u Ljubljani, Sarajevu, Beogradu i Moskvi o postavi Jalte. Ništa ne vjerujem, kao i uvijek, dok ne vidim kraj drugoga čina.

HNK je svojedobno postavio Priču sa zapadne strane. Kako ocjenjujete taj projekt i smatrate li da u HNK u Zagrebu treba postavljati mjuzikle?

— Vrlo pozitivno. Najviše sam se bojao kako će orkestar odsvirati tu sjajnu Bernsteinovu partituru s toliko sinkopa, jer takav tip glazbe možemo rijetko čuti u nas u živoj izvedbi, ali američki dirigent, inače Bernsteinov asistent, izvukao je sve najbolje iz orkestra i čitava je predstava bila vrlo dobra u svim segmentima. U mnogim opernim kućama diljem svijeta igraju se mjuzikli, pa bi HNK u Zagrebu mogao nastaviti s takvim repertoarom. Ima snage za to u svakom pogledu. Svojedobno sam poslao pismo intendantu Tarbuku da se za 110. godišnjicu HNK postavi moj mjuzikl Car Franjo Josip u Zagrebu, kojem je tema baš otvaranje te kuće 1895, ali nažalost to se nije realiziralo. Čekam još do 2015.

Kerempuh je svojedobno postavio Cabaret. Može li kazalište bez stalna pjevačkog ansambla i orkestra ići u takve projekte?

— Predstava je bila dobra, i to je dokaz da mnoga kazališta mogu ići u takve projekte. U većini kazališta glumci znaju nešto pjevati i plesati, iako ih dovoljno ne nauče na Akademiji, ali uz dobra korepetitora i koreografa mogu napraviti vrijedan iskorak. Za neke uloge treba napraviti audiciju, ionako je mnogo glumaca iz stalnog angažmana slobodno, pa se mogu šetati iz teatra u teatar. To baš i nije najbolje rješenje, ali gdje postoji volja, naći će se put za angažman malog orkestra i mjuzikalskog ansambla. Zato mislim da bi Kerempuh kao vrlo organizirano kazalište s dobrom glumačkom ekipom mogao nastaviti tu praksu.

Kako ocjenjujete dječje mjuzikle u Trešnji?

— Potkraj devedesetih Kazalište Trešnja igralo je moje dječje mjuzikle Bijela pustolovina (nadahnut kultnom dječjom knjigom Vlak u snijegu) i Andersenove priče, na libreto Hrvoja Hitreca, s velikim uspjehom, i već se pokazalo da taj ansambl ima kapaciteta za taj žanr. Sad pogotovo, kad se kombinira i živi orkestar, to kazalište moglo bi i na večernjoj sceni, koja je nekad tamo i postojala, igrati mjuzikle i za odrasle. Ističem to, jer svagdje na svijetu mjuzikle gledaju sve generacije podjednako, kao i svi slojevi društva, od inteligencije do radničke klase, a turističke ture organiziraju se za posjet mjuziklima. Tako primjerice Osječani idu u Beč autobusima gledati mjuzikle, a Slovenci autobusima dolaze u Komediju.

Gdje vidite rješenje za prostorne probleme Komedije? Kakva bi zgrada glazbenoga kazališta trebala Zagrebu?

— Zagreb nije sagradio ni jedno kazalište u prošlom stoljeću. Trešnja je samo adaptacija staroga Doma kulture. To je prava sramota prije svega svih političkih garnitura. Komedija je bila interna pozornica za franjevce, od vjeronauka do malih predstava za vjernike. To malo kazalište dobio je grad Zagreb nacionalizacijom 1945, jer je već i onda bilo premalo kazališta, a nikad nije bilo previše mjesta za tzv. vedro glazbeno kazalište (tako je to zvao muzikolog prof. Kovačević), pa je tako odljev operete iz HNK dočekan vrlo radosno, jer guranje triju kazališta, na istom mjestu koje traje do danas, uvijek je bilo nepodnošljivo. Tko će imati petlje to riješiti? Kazalište Komedija s plitkom scenom, malim gledalištem i velikim interesom publike trebalo bi što prije riješiti svoj problem, a to je problem u kojem treba najviše sudjelovati naš grad. Neka grad da prostor ravnatelju Niku Pavloviću i siguran sam da bi on sposobnošću i upornošću mogao brzo sagraditi novo kazalište, primjerice za 1500 mjesta. Koliko mi je poznato, on ima čak i neke arhitektonske skice za takvu zgradu. Uvjeren sam u isplativost takve gradnje, jer je stvarno paradoks da cijela Hrvatska nema kazalište, gdje možete svaku večer gledati neku glazbenu predstavu. Možda da jurite: jedan dan u Rijeci, drugi u Osijeku, pa dva dana u Zagrebu, onda u Split, a možda i u Dubrovnik, gdje igraju dva mjuzikla.

Jedan ste od najplodnijih i najuspješnijih hrvatskih skladatelja filmske glazbe. Zašto danas manje radite za film?

— Od današnjeg naraštaja redatelja malotko me zove, ne guram se, a stariji vrlo rijetko snimaju. Odbio sam nekoliko filmova, jer mi uvjeti nisu odgovarali. Više volim pisati glazbu, a manje svirati izravno u sintesajzer. Mislim da me razumijete.

Koliko se ozbiljno danas radi na glazbi u hrvatskom filmu?

— Mislim da to najviše ovisi o redateljima i njihovu pristupu filmskoj glazbi. Pritisak filmskoga producenta i realnost da je potrošeno više novca nego što je bilo predviđeno u postprodukciji filma reflektirat će se prvo na smanjenju troškova za glazbu, a ona je u većini slučajeva već u budžetu filma na niskoj grani. Od hrvatske samostalnosti malo je pravih filmskih partitura s orkestrom, makar i malim (Jusić, Kuljerić, Grubačević). Glazba i izvan filma, ako je dobra, mora živjeti. Ja sam optimist. To što je Ministarstvo kulture potaknulo snimanje deset dugometražnih igranih filmova možda je prekretnica naše male filmske industrije. Novac nije baš velik, ali nikako se ne bi smjelo drastično smanjiti dio budžeta filma namijenjen glazbi.

Hoće li u našoj filmskoj glazbi sintesajzer istisnuti orkestralne sastave?

— Možda sintesajzeri nisu baš krivi za sve. Nažalost dobar dio skladatelja nije kadar razviti pravu filmsku temu. Nedostatak temeljita školovanja, talenta, neznanje? Kad stisneš malo skuplji sint, koji je već programiran atraktivnim zvukovima, imaš nekakve samplove, poznaješ nekoliko harmonija, već misliš ja sam skladatelj. Imaš prijatelja redatelja i već pišeš glazbu za film, a jedva znaš note prepisati. Za utjehu to i nije samo hrvatska glazbena rana, ali ovdje je već prevelika. Prikladnom primjenom sintesajzera, uz kombinaciju živih instrumenata, može nastati dobra filmska glazba, ali neke osnovne stvari o glazbi treba naučiti (melodija, harmonija, pa čak i kontrapunkt, a tek orkestracija).

Upravo su vam objavljena dva vrlo kvalitetna CD–soundtracka, Seljačka buna i Nikola Tesla.

Možete li nam nešto ukratko reći o radu na tim dvjema vrlo različitim partiturama?

— Seljačka buna film je Vatroslava Mimice s povijesnom temom iz 16. stoljeća. U partituri želio sam stvoriti simbiozu glazbe toga doba s elementima simfonijske glazbe druge polovice 20. stoljeća (clusteri, aleatorika, atonalnost). Uspio sam to ostvariti sa Simfonijskim orkestrom HRT–a (tada Zagrebački simfoničari), Mješovitim zborom (samo za TV–seriju) i sjajnim ansamblom Universitas Studiorum Zagrabiensis, koji je vodio Igor Pomykalo. Koristio sam se mnogim glazbalima onoga doba, što je dalo vrlo izvoran zvuk. Dobio sam i Zlatnu arenu na Festivalu u Puli, a Jugoton je izdao LP, što je bio prvi izvorni soundtrack na nosaču zvuka u tadašnjoj državi. Remasteriziranu verziju izdala je diskografska kuća Croatia Records, gdje se osim glazbe za film, nalazi i glazba TV–serije Anno Domini 1573 kao bonus. Nikola Tesla glazba je za TV–seriju HRT–a (onda Televizija Zagreb), koju je režirao Eduard Galić. Također sam se koristio Zagrebačkim simfoničarima. Želio sam glazbom dočarati sva mjesta gdje je Tesla boravio (Zagreb, Graz, Pariz, London, New York…), kao i njegova genijalna tehnička dostignuća. Mislim da sam to postigao, a špicu još i danas mnogi pamte, nakon gotovo trideset godina. Remasteriziranu verziju izdala je kuća Orfej, a oba CD–a masterizirao je Drago Mlinarec. U planu je da se prema toj glazbi realizira balet u koreografiji Snježane Abramović.

Vaše partiture objavljuju se i u inozemstvu. Varese / Sarabande izdao je soundtrack filma Sky Bandits, a uvršteni ste i u kompilaciju s najvećim svjetskim skladateljima….

— To je veliko priznanje od najveće diskografske kuće na svijetu za filmsku glazbu. Sky Bandits je anglo–američki film, za koji sam glazbu snimio u Londonu s National Philharmonic Orchestra. Ton–majstor bio je legendarni Keith Grant, koji je snimao i Beatlese, a glazbu smo snimili u čuvenom Olympic Studiju. Glazba je bila nominirana u kategoriji Best Originala Score kod Bafte i Američke filmske akademije (Oscar), ali nije ušla u prvih pet. Nedavno je opet kod njih izašao taj soundtrack u ediciji Limited Edition. Za 25. godišnjicu postojanja Varese / Sarabande izdao je kompilaciju svojih najboljih snimaka. Uz moju malenkost tu su skladbe Korngolda, Mancinija, Hermana, J. Williamsa, Morriconea, J. Goldsmitha, Zimmera. Uglavnom, u finom sam društvu sa špicom iz Sky Banditsa.

Koliko je filmskih partitura hrvatskoga filma uopće objavljeno na CD–ima?

— Ne znam točan broj, ali mislim da ih možete nabrojiti na prste jedne ruke. No mislim da će taj segment diskografije krenuti s mrtve točke. Meni je u tom pomogao Hrvatski filmski savez, na čelu s vrlo aktivnom Verom Robić–Škarica, koji je otkupio nešto primjeraka unaprijed. Ja polako masteriziram svoju filmsku glazbu, tako da neke partiture mogu brzo doći na CD. Diskografi,

javite se!

Kako ste zadovoljni brigom o autorskim pravima pri izvođenju vaših skladbi?

— Vrlo sam zadovoljan brigom HDS–a i ZAMP–a oko mojih autorskih prava. Oni obračunavaju sve što je prijavljeno. Ali tu je problem. Mnoge stvari koje se emitiraju ne prijavljuju se. U nekom istraživanju ustanovljeno je da radijska stanica u okviru HRT–a emitira dnevno oko jedan sat glazbe, a ne prijavljuje. Zamislite koliko je autora prikraćeno. Najveći je problem bio s prijavama na televizijskim kućama, pa sam često morao tražiti potvrde o emitiranju radi obračuna. Srećom stvari idu na bolje. Treba znati da strana autorska društva silno ustrajavaju na prijavi svakog djela i nadziru rad ZAMP–a. Često je vrlo teško prisiliti nekog urednika da načini popis djela koja su emitirana, jer sve to treba ispisati. HDS / ZAMP čak su ponudili HRT–u da na svoj trošak postavi svog čovjeka koji bi im u tom pomogao, ali oni su to odbili. ZAMP inače štiti više od dva milijuna autora iz cijeloga svijeta. Kad smo već kod zaštite, činjenica je da je odnos strane i domaće glazbe u emitiranju otprilike pola–pola. Tih 50 posto silan je novac, koji odlazi iz već dosta dužne Hrvatske. Ne bi li se o tome netko u Saboru, ministarstvima ili nekim drugim višim političkim tijelima morao zamisliti ?

Kako ocjenjujete današnji odnos Hrvatske televizije prema ozbiljnoj glazbi?

— Nakon odlaska mog dragog prijatelja i suradnika Milana Grgića s mjesta urednika na Hrvatskoj televiziji, ozbiljna glazba sve je više tonula i polako nestajala, barem u boljim terminima. Iznimka je sjajna emisija Opera box majstora Dražena Siriščevića. Ponajprije bi trebalo snimiti emisije o hrvatskim skladateljima, pogotovo onim malo starijim (Pibernik, Njirić, Bergamo, Miletić). Nedavno je na moj prijedlog HDS predložio emisiju Hrvatski glazbeni trenutak, gdje bi se emitirale skladbe hrvatskih skladatelja u trajanju od 3–5 minuta, ali u dobru terminu. Bila bi zastupljena komorna glazba, jazz i šansona. Mnogo toga moglo bi se iskoristiti iz bogata televizijskog fundusa, a to bi bila prilika i za mnoge mlade glazbenike. Za razliku od susjeda Slovenaca, koji u najboljim terminima stalno emitiraju svoje simfonijske i jazz–koncerte, na HRT–u emitira se takva glazba u vrlo kasnim terminima i mnogo rjeđe. Ovom prigodom spominjem da Slovenci za godišnjice svojih skladatelja (Adamič, Privšek, Sepe, Robežnik, Koder, Soss, Gregorc) priređuju velike koncerte sa solistima i simfonijskim orkestrom, što je u nas nezamislivo. Predložio sam svoj koncert s filmskim projekcijama i simfonijskim orkestrom pod naslovom Pjesma, film, mjuzikl, a tek sam nakon šest mjeseci dobio odgovor da se javim urednici Tanji Šimić, ali od nje poslije nisam dobio nikakva odgovora. Možda će drugi imati više sreće.

Kakva je situacija s narudžbama djela od hrvatskih skladatelja?

— Nažalost vrlo loša. Pogledajte koliko je novih hrvatskih opera ili baleta praizvedeno u svim hrvatskim narodnim kazalištima. Tu je Komedija s Nikom Pavlovićem u prednosti. Filharmonija naruči jedno ili dva djela (bolje išta nego ništa), HRT gotovo ništa, jedino moramo pohvaliti redakciju ozbiljne glazbe na Radiju Zagreb, koja želi snimati svako novo komorno djelo našeg skladatelja. Najviše naručuju, ali bez novca, na lijepe oči, glazbenici koji žele izvoditi hrvatsku komornu glazbu. Nakon gotovo svakog snimanja moje filmske glazbe mene glazbenici mole da im nešto napišem, pa su tako nastala neka djela komorne glazbe, koja su srećom i snimljena.

Pripremate dva dvostruka CD–a, Pjesme za sva vremena i zbirku šansona. Možete li nam reći nešto više o izboru skladbi za te kompilacije?

— Gotovo dvadeset godina skladao sam zabavne melodije i šansone i većinu sam snimio za najjaču diskografsku tvrtku u ovom dijelu svijeta, Jugoton, danas Croatia Records. Mnoge pjesme dobile su svjetske nagrade na festivalima (Rio de Janeiro, Tokio, Los Angeles, Tel Aviv, Seoul, Split…) i doživjele veliku popularnost na radijskim valovima. Teško je bilo odabrati od stotinjak popularnih pjesama 48, ali sam se odlučio da na dvostrukom CD–u budu zastupljeni mnogi pjevači s kojima sam radio (Robić, Vukov, Tereza, Gaby, Radojka, Slabinac, Stanić, Dragojević, Josipa, Štefok…). Obuhvatio sam razdoblje 1961 – 2005. Zbirku šansona bilo je lakše realizirati zbog divnih tekstova Dedića, Britvića, Sabola, Majera, Majdaka...

Nedavno ste imali cjelovečernji koncert u Beču…

— To je bio koncert moje komorne glazbe u lijepoj dvorani Instituta Franz Schubert pod naslovom Austrijske praizvedbe djela hrvatskog skladatelja Alfija Kabilja, sve u sjajnoj izvedbi studenata Bečke akademije za glazbu i izvedbenu umjetnost. Koncert je organizirala ugledna profesorica i flautistica Furugh Karimi, koja je čula moja djela za flautu na seminaru naše Akademije, kad su studenti prof. Vesne Košir priredili mali koncert mojih djela za flautu, a da ja to nisam znao. Prof. Karimi rekla je da ona želi odmah kupiti moje note, a ako imam još djela, mogla bi mi organizirati koncert. Darovao sam joj note, jer ja tiskam svoju komornu glazbu kod Edicije Spiller na svoj trošak, i poslao još nekoliko skladbi. Da ne duljim, dobio sam cjelovečernji koncert moje komorne glazbe, što je danas svagdje rijetkost, jer ako nemate iza sebe velike izdavače kao Schott, Universal, Boosey and Hawkes, Schirmer, nemate šanse da vam itko priredi cjelovečernji koncert. Uspjeh je bio takav da su mi ponudili da za dvije godine opet praizvedu u Austriji moja nova djela, a prof. Karimi želi izvesti moj koncert za flautu i komorni orkestar u Beču. Očito da mi nisu organizirali koncert zbog mojih zanimljivih naočala, nego zbog zanimljive glazbe.

U Beču se priprema izvedba vašeg mjuzikla Car Franjo Josip. Što nam možete reći o tom projektu?

— Ista trupa koja je izvela Jaltu u Beču želi izvesti i Cara. Režira Steffan Thanner, glumci su iz udruge katoličkih studenata, a orkestar od četrdesetak članova sastavljen je uglavnom od mladih profesora glazbenih škola. Prijevod je uglavnom gotov i traže se još sponzori. Nažalost Jaltu više ne igraju jer je engleski sobar poginuo u cunamiju.

Napisali ste, uz stihove Mate Marasa, mjuzikl Madame Hamlet o životu Sare Bernhardt. O kakvu je djelu riječ?

— Sarah Bernhardt uvijek me očaravala svojom planetarnom slavom bez današnjih medija. Pročitao sam njezine knjige, knjige o njoj, saznao sam da je bila u Zagrebu (teatrologinja Ana Lederer nije mogla ništa pronaći o njezinu gostovanju), a kad sam u Pragu vidio izložbu slavnoga češkog slikara Alfonsa Muche, koji je bio njezin zaposlenik znao sam: evo zanimljiva projekta. Naime, ona je kao žena igrala Hamleta (postoji sjajna Muchina slika), htjeli su je primiti na konzveratorij, imala je vlastito kazalište koje je adaptirala. Napisao sam libreto u kojem Sara u razdoblju adaptacije teatra odluči igrati Hamleta kao glazbenu predstavu. To je zapravo teatar u teatru, a okosnica je sažeti Hamlet (koji me drži još od pedesetih godina nakon gledanja Fotezove režije na Lovrjencu) i njezina prepucavanja s ravnateljem kazališta. Čitavim komadom prožima se lobiranje za izgradnju novoga kazališta, što se jasno odnosi na naš grad. Imao sam sreće da surađujem s prijateljem Matom Marasom, darovitim pjesnikom i sjajnim prevodiocem, koji je napravio jedan od najvećih podviga u našoj kulturi uopće. Preveo je osim Rabelaisa i kompletnoga Shakespearea. On je u potpunosti poštovao sve moje zahtjeve za stihove. Davao sam mu naslove, forme, a mnoge dijelove njemu prepuštao da ih uobliči po svom nahođenju. Dvije su scene napisane kao mala opera, ima dosta komike, trebao bi se pojaviti pravi majmun, jer je on bio uz Saru, songovi su atraktivni, plesni brojevi zanimljivi. I publika bi trebala sudjelovati u predstavi. Ta je interakcija nešto novo, ali opasno. Za Madame Hamlet zainteresiran je i redatelj Jagoš Marković, da ga postavi u Beogradu, a i Mani Gotovac pokazala je zanimanje da se postavi u Rijeci.

Imate li već na umu neke izvođače i autorski tim predstave?

— Mjuzikl će režirati Ozren Prohić, s kojim sam vrlo brzo pronašao zajednički teatarski jezik, a nadam se da će doći na daske Komedije potkraj ove sezone ili početkom sljedeće. Saru će igrati Jasna Bilušić, koja je već pjevala tri songa na Chansonfestu i mom autorskom koncertu s golemim uspjehom. Nadam se da će sjajni glumci Lončar, Čuček i drugi biti sjajni partneri Jasni. Dresirana ćemo majmuna, nadam se, posuditi iz zoološkog vrta.

Konačno, možda je najintrigantniji vaš novi projekt opera Gurman prema romanu Veljka Barbierija

Epitaf carskog gurmana. U kojoj je fazi taj projekt i možete nam ga predstaviti?

— Imam nekoliko zanimljivih projekata u glavi, ali ovo je najambiciozniji i najteži. Moj prijatelj Veljko napisao je libreto za moj balet Kentaur XII, koji je bio praizveden s velikim uspjehom 1979. u HNK. Koreograf je bio Miljenko Vikić, a Almiri Osmanović i Ireni Pasarić, to su bile prve velike uloge. Kad mi je Veljko na predstavljanju reizdanja darovao knjigu, odmah sam je pročitao i shvatio da je to potencijalni materijal za glazbenoscensko djelo. To je dugo kuhalo u meni. U suvremenom glazbenom teatru smrt glavnog junaka na kraju nije najbolje rješenje, odlučio sam to promijeniti. Sačinio sam okvir za libreto, promijenio kraj, proširio glavni ženski lik i sve stavio u buduće totalitarno društvo. Veljku se to svidjelo, on će razraditi radnju za recitative (Sprechgesang), a situacije s rimom priredit će Mate Maras. Možda će jedna od okosnica opere biti hedonistička pjesma o hrani iz mog ciklusa pjesama Rabelais Tripartitus na tekst Mate Marasa, koje je magistralno otpjevao svjetski poznat bas–bariton Giorgio Surian (prvak milanske Scale) na mom autorskom koncertu. Proći će koja godina da se sve to završi. Meni kao strastvenu tenisaču i skijašu nije baš lako dugo sjediti za notnim papirom i klavirom, ali morat ću.

Kakav je odnos Ministarstva kulture prema glazbi?

— Vrlo cijenim rad ministra Biškupića i Ministarstva kulture, ali kao čovjek filma, kazališta i glazbe moram reći da je glazba u odnosu na njih jako zapostavljena. Ministarstvo daje novac za neke akcije i manifestacije HDS–a, financira neka gostovanja naših umjetnika, dobro financira festivale u Dubrovniku i Splitu... Da se zaustavimo u tim gradovima, gdje je suvremena hrvatska glazba samo kapljica u programu. Zašto ne bi, kao na većini festivala, u te gradove mogao doći tzv. composer in residance, koji bi tamo skladao i gdje bi se njemu posvetio cijeli koncert. Već sam spominjao da gotovo i nema suvremenih glazbenoscenskih djela u našim kazalištima. Ona se financiraju novcem naših poreznih obveznika, a Ministarstvo je glavni financijer i trebalo bi učiniti mnogo veći napor, pa čak i pritisak da sve te kazališne kuće (4+1) praizvedu godišnje barem jedno djelo. Da nema Biennala u organizaciji HDS–a, ne bi bilo gotovo ni jedne nove opere. Evo tužna primjera: lani je za poticanje hrvatskoga glazbenog stvaralaštva Ministarstvo dalo 142.000 kuna. Na taj javni poziv došla su 52 rada hrvatskih skladatelja. Skladatelji pišu i simfonijska djela, kvartete, mise, oratorije, komorna djela i, kad se to podijeli, zamislite kakav sitniš za višemjesečni rad skladatelj može dobiti, a tantijemi za tzv. ozbiljnu glazbu su minimalni, jer samo III. program Hrvatskog radija emitira ozbiljnu glazbu. Možda da netko pokrene radio koji bi svirao samo ozbiljnu glazbu, jazz, filmsku glazbu i mjuzikle, kakvi postoje u većini europskih zemalja i Sjedinjenih Država. Koliko znam, za restauraciju nekog kipa daje se neuporedivo veći novac nego za poticanje sveukupnoga našeg glazbenog stvaralaštva. Mislim da to treba drastično promijeniti. Možda našeg ministra netko krivo savjetuje, ali uvjeren sam da on nije svjestan kako je taj iznos malen.

Kakvo je stanje s notnim izdanjima u nas?

— Glazba ostaje živjeti u novim naraštajima najviše zahvaljujući tiskanim notnim izdanjima. U nas tiskaju note naših skladatelja Ars Croatica u okviru Cantusa, tj. HDS–a, HUOKU (Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika), nešto malo Školska knjiga (izdali su već treće izdanje mojih dječjih pjesama Zapjevajmo, maleni i klavirski album Začarani klavir), a najviše Edicija Spiller. Gospodin Spiller je profesor glazbe i većinu edicija sam financira, a većinu mojih skladbi sam na svoj trošak kod njega tiskao. Tu i tamo još netko nešto izda, ali sve prije spomenute izdavačke kuće rade svjetski vrhunska izdanja. Nažalost, više se ne tiskaju zabavne melodije, koje se svagdje u svijetu stalno tiskaju. Gdje su nam albumi Dedića, Špišića, Hegedušića, braće Körbler, braće Kalogjera, Mihaljinca, Hede Piliš, Marije Radić, Jusića, Stamaća, Dujmića? Runjić je sam objavio svoj album, i to je jedan od razloga što njegova dobra glazba i dalje živi.

Razgovarao Zlatko Vidačković