Vjera veća od gorušičina zrna

Vjera veća od gorušičina zrna

Strašno je kako mnoge plesne predstave s mnogo potencijala nemaju prilike zaživjeti, od premijere, koja u načelu znači kratak upad pred prvu izvedbu u nepoznati prostor sa ne odveć raspoloženim tehničkim osobljem, do neizvjesnosti repriza

Iako je sedma po redu, ovogodišnja Platforma mladih koreografa na neki je način nov početak. Entuzijazam i vjera veća od gorušičina zrna, kojom su Tamara Curić i Larisa Lipovac (TALA) i onomad krenule pomicati brda, još nisu splasnuli, a, nakon početna oduševljenja, pa onda nekoliko godina stagnacije i ozbiljnih pitanja što i kako dalje, tim mladenačkim kvalitetama pridružili su se zreli koncept i promišljena struktura organizacije, suradnje i međunarodnoga partnerstva. Tjedan dana odlična programa (sretno smještenih u jesen, a ne kao dosad u proljetnu gužvu između Međunarodnoga dana plesa i zahtjevnoga Tjedna suvremenoga plesa), domaćih i stranih koreografa, mladih i mlađih autora, premijera i pregleda već izvedenih radova uz razgovore, radionice, izložbu i videoradove nadmašio je očekivanja i nametnuo se kao iznimno zanimljiv i važan događaj. TALA je usmjerena na prve radove, nove i uopće mlade autore, i u tom je smislu priprema, mjesto regrutiranja i iskušavanja novih snaga; otvaranje prostora ne samo kao neki broj četvornih kvadratnih metara pokrivenih plesnim podom (što također nije malo!) nego i prostora prezentacije, prisutnosti na sceni i umrežavanja u međunarodne organizacije i platforme, barem na toj početnoj, filmskim rječnikom, niskobudžetnoj razini produkcije.

Platforma je otvorena premijerom Victoria Beckham ima migrenu Marjane Krajač, mlađe autorice koju smo dosad poznavali po nekoliko vrlo zanimljivih manjih projekata. Naslov, na koji se uvijek moram nasmijati, sjajno stoji ispred angažirane i pametne, i duhovite, iznimno dobro izvedene predstave. Stvarno, jadna Victoria, i sve njezine (ne)prijateljice u stalnoj panici pred povećalom javnosti, odnosno u svakodnevnoj jadikovci: ogledalce, ogledalce na zidnom tapetu...

U dvije večeri Koreomata predstavilo se sedmero hrvatskih koreografa sa po dvadesetak minuta odabranih iz uglavnom već viđenih i prikazanih programa. Drago mi je da sam ih ponovno pogledala jer su predstave u međuvremenu narasle, dobile na čistoći i izvedbe i značenja. Poput Korozije d.o.o., koja je bez scenografije mnogo snažnija, ili Gdje mi je nestao pupak? u drukčijoj, suptilno iznijansiranoj izvedbi Tamare Curić. Uopće, strašno je kako mnoge plesne predstave s mnogo potencijala nemaju prilike zaživjeti, od premijere, koja u načelu znači kratak upad pred prvu izvedbu u nepoznati prostor sa ne odveć raspoloženim tehničkim osobljem, do neizvjesnosti repriza.

Od devet prijavljenih radova, žiri u sastavu Nikolina Pristaš, Ana-Maria Bogdanović i Branko Valenta odabrao je dvoje finalista koji pokazuju elementarno povjerenje u činjenicu da ples sam po sebi može biti nositelj smisla predstave. Pobijedila je koreografija Klackalice Rine Kotur, i ona će početkom studenoga gostovati u Almadi. Što se tiče druge, vrlo uspjele koreografije Just dance, osim čestitki plesačicama koje (svih sedam) potpisuju rad, mala primjedba: očito je umjetničko vodstvo Selme Banich, jedna ruka i rukopis, i jedno oko, i to je česti suvremeni stvaralački postupak (kad plesači vođeni uputama i komentarima pronalaze svoje rješenje za svoj pokret, odnosno koreografiju), koji je i na našim scenama poznat već četrdesetak godina, i koji se onda tako i potpisuje.

Platforma je nastavila dobar običaj predstavljanja domaćih autora koji trenutno stvaraju u inozemstvu. SaD SaM Matije Ferlina ganutljiv je i intiman scenski zapis, gorko smiješan performans, zapletenih osjećaja ljubavi i krivnje, sramežljivosti i čežnje za drugim. Semolina Tomić je pak predstavnica fizičkog kazališta, a dolazi sa svojim L’Antic teatre iz Barcelone. Body safe(er) je vrlo mučna, joneskovski apsurdna i pomaknuta situacija razgovora dviju žena posađenih u sanduke. Nešto kao jedan dan u životu žena biljaka. O njima, kao gljivama (iz zemlje vire samo glave), rutinski se brine posve realan radnik, pazeći na svjetlo i vodu, otvaranje i zatvaranje sanduka, uključivanje videa na kojem se vidi nebo i u pravilnim razmacima dijagonalno uzlijetanje zrakoplova...

Navedenom programu još treba dodati odličnu, ujedno svjetsku premijeru Couple-like Keren Levi i Uga Dehaesa i završnu večer stranih koreografa iz zemalja partnera u kojoj se nametnuo Pere Gay I Faura šarmantnim, duhovitim i vrlo precizno izvedenim te tehnički usklađenim konceptualnim radom This is a picture of a person I don’t know. Evangelina Randou nježno je i poetično otplesala Affect Alexandre Waierstall, a četiri mladića iz Velike Britanije, u Thougt Latching to Thought and Pulling Bena Wrighta, zaigrano su ispunili scenu ornamentikom tijela u dinamičnoj izmjeni međusobnih kombinacija.

Bilo je to sedam dana raznolika i kvalitetna programa, i mnogo lijepih planova za dalje. I mnogo zaslužena pljeska.

Maja Đurinović