Višak riječi

Višak riječi

Radenko Vadanjel, Dnevnik besposličara, Profil, Zagreb, 2006.

Ako malo detaljnije razmotrimo inače razmjerno uobičajenu situaciju u kojoj pisci danas više nisu ograničeni isključivo na jednu književnu formu, upada u oči činjenica da se baš u posljednje dvije godine nešto veći broj domaćih pjesnika odlučio načiniti prvi iskorak iz poezije u prozu. Još je zanimljivija pojedinost da čak troje od njih, na osnovi zemljopisne pripadnosti, možemo ograničiti na riječko-istarsko područje. I dok su Tatjana Gromača i Ivica Prtenjača prije prozne premijere odlučili dobro razraditi svoju poeziju, stekavši zavidan status među ljubiteljima stihova, Puljanin Radenko Vadanjel odlučio se za ekspresni prijelaz iz jedne u drugu formu zbirkom priča Dnevnik besposličara. Doduše, njegova prva pjesnička zbirka izašla je sada već daleke 1999. te je sedam godina koliko je u međuvremenu proteklo vjerojatno trebalo biti dovoljno za fino tesanje i onih proznih rečenica.

Neizbježna usporedba Vadanjelova proznog prvenca s dvoje gore navedenih autora, kao i ostatkom friških prozaika, već na prvi pogled otkriva brojne sličnosti. Za početak, osnovna je podloga njegove zbirke priča, barem naizgled, u znatnoj mjeri autobiografska. Opća geografsko-socijalna okolina njegova neimenovana junaka u najboljim godinama (u ovom slučaju četrdesetak) — od glavnih mjesta radnje (Pule te manjih istarskih mjesta) do književno-kulturnih zanimacija junaka i njegove djevojke / žene T. — bez ikakve dvojbe sugerira autorovo dobro poznavanje građe. Nadalje, iako se većina Vadanjelovih priča vrti oko nekog prilično konkretnog događaja, za većinu njih moglo bi se prije reći da se bave određenim motivima nego da obrađuju neku određenu temu. Sljedeću bitniju dodirnu točku autora moguće je pronaći i u formi. Njihove nepjesničke uratke redom, tako, određuju kraće, slobodnije povezane cjeline, pa čak i u slučaju kada je riječ o romanu. Dnevnik besposličara konkretno čini četrdeset i jedna priča raspoređena u četiri prilično slobodno shvaćene tematske cjeline. Zanemarivši tu, dijelom vjerojatno i subjektivnu, autorovu podjelu te pomalo pojednostavnjeno, i shvativši taj zadatak vrlo doslovno, najveći dio problema koji zaokupljaju Vadanjelova junaka moglo bi se svrstati u tri osnovne kategorije — ljubav, posao i zdravlje. Ta tri, zapravo, najbitnija elementa u životu čovjeka Vadanjel preispituje u nizu zapravo običnih i nezanimljivih događaja — od kupnje stana, posudbe filma ili izleta na plažu do odlaska na tržnicu i popodneva provedena na balkonu. I svaki taj događaj najčešće je tek svojevrsna izlika za autorovo razrađivanje vlastitih bojazni, nesigurnosti, dvojbi, frustracija i sličnih osjećaja. Iako je sklonost poetiziranju proze svakako zajednička svim spomenutim odnedavnim prozaicima, ovdje su ipak očite nešto znatnije razlike u konačnim rezultatima.

Sklon ipak više realističnim, a manje poetičnim slikama, Vadanjel se u prozi ne libi izravnih opisa seksualnih aktivnosti ili kopanja nosa. S druge strane, a često i u toj istoj priči, iznosi i neke opće, gotovo filozofske zaključke o životu, odnosno smrti. I, zapravo, iz tih je naznaka prilično jednostavno pogoditi glavnu mentalnu zaokupljenost Vadanjelova junaka – prolaznost (života). Vadanjelove mini-priče (najčešće duge dvije do tri stranice) zbog te su njegove sklonosti pjesničkim motivima te usmjerenosti na općeljudsku problematiku često više nalik pjesmama negoli prozi. Nažalost, dok su neki autori bliskost poeziji na najbolji način iskoristili u prozi, u Vadanjela raskorak između prozne forme i poetskog razmišljanja u konačnici djeluje pomalo nespretno. Kako bi banalnost pojedinih motiva te završne zaključke o životu spojio u intrigantnu cjelinu, što je svakako moguće, Vadanjel je možda ipak trebao uložiti nešto više truda. Bez ikakve dvojbe, s većinom situacija u kojima se nalaze Vadanjelovi junaci, vrlo se lako poistovjetiti. Primjerice, svi će se složiti da sitnica poput toga tko je ubrao više šparoga može biti izvor optimizma, ili da se u ljeto ljudi pomalo ulijene, ili da posuđivanje filmova može užasno frustrirati. Jednako tako, neke opće istine koje nije uvijek lako priznati, Vadanjel iznosi bez imalo okolišanja i sa zavidnom lakoćom. I iako pritom pojedine njegove rečenice zvuče doista izvrsno, skupljene u cjelinu jedne priče one iznenada gube na uvjerljivosti, ritmu, osjećajnosti i vrijednosti. Sve je dugi, neprolazeći prezent, na primjer, savršeno obuhvaća sve što je Vadanjel u jednoj od svojih priča želio reći te je teško ostatak zatim ne shvatiti tek kao — višak.

Često više riječi ne znači nužno i bolji tekst. Za Dnevnik besposličara vrijedi upravo to jer fine detalje Vadanjelove proze, odnosno borbe njegova junaka s krizom srednjih godina, masa rečenica guši, umjesto da im omogući da dođu do većeg izražaja. Usprkos istaknutim sličnostima s uspješnim proznim pokušajima njegovih kolega pjesnika, male razlike u Vadanjela su se u konačnici ipak pokazale bitnijima. No, zbog pomalo pomaknute geografske perspektive, odnosno smještanja zbivanja daleko od prečesto rabljene zagrebačke scenografije u nešto egzotičniji okoliš Pule i Istre, te povremeno zaista moćnim rečenicama, Dnevnik besposličara ipak zaslužuje nekoliko sati čitateljskog vremena. Do neke sljedeće pjesničke zbirke u kojoj ćemo moći istinski uživati.

Jelena Gluhak