U ZAGRLJAJ, U ONKRAJ, U BESKRAJ

U ZAGRLJAJ, U ONKRAJ, U BESKRAJ

Višnja Machiedo, Drugi život, DHK, Zagreb, 2005.

Predstavljanje zbirke »kritičkih studija, eseja i članaka« rječita, gotovo mistična, naslova, Drugi život Višnje Machiedo, željela bih započeti onako kako toj knjižici-riznici i priliči, jednim njezinim ulomkom, u kojemu autorica ispovijeda nemilosrdnu ironiju vlastita pristupa ironiji u opusu hrvatskoga pjesnika i dramatičara Nikole Šopa: »Svaki kritičar (‘Izletnik/gost’) u svijet Šopovih pjesničkih vizija unosi — i pri čitanju ‘iznutra’ — ‘prtljag’ svoje manje ili veće erudicije, osobne ‘penjačke sprave’ i ‘konop’, kao oni ‘neukrotivi planinari’, naslonjeni na prazninu, kojima se sa stanovitom simpatijom izruguje VI. pjesma Svemirskih pohoda. (Kažem to zato jer sam se kroz razgovore s Nikolom Šopom uvjerila u njegovo pomalo sumnjičavo zadovoljstvo i radosnu iritaciju koje bi kritički osvrti znali u njega pobuditi.) No bez tog ‘prtljaga’ kritičarsko bi se tumačenje možda svelo na parafraziranje djela ili bi skončalo u nekovrsnoj tautologiji.«

Dva su me razloga navela da izdvojim taj ulomak. Prvo stoga jer je to jedini samoispovjedni kritičarski izlet u knjizi — premda se ona, naime, dijelom sastoji i od niza predgovora ispisanih u povodu objave autoričinih prijevoda, ovdje uglavnom francuskih pisaca, sama nema predgovora koji bi unaprijed neskromno nudio moguće čitateljske skretnice, objašnjavao autorske pobude, podastirao moguće poveznice te je stoga njezinoj predstavljačici ostavljeno da uživa u svojoj slobodi, ali i da pokuša udovoljiti njezinu implicitnu tumačiteljskom zahtjevu, a možda i ne otprve proničnim unutrašnjim korespondencijama štiva koje je tek naizgled rasuto raznolikim, pretežito monografskim povodima.

Drugi se razlog tiče sama metapoetički dočarana creda njezina kritičarskog pisma, koji je u ulomku izložen u obliku paradoksalne figure: kritičarka kanda empatijski zauzima očište onoga o kome piše pa iz njega razaznaje ironiju vlastite pozicije, nemogućnost potpuna empatijskog dosluha i ono što je u tome priječi — neizbježni »prtljag« znanja, to jest konceptualne »penjačke sprave« i »konopi« kojima se poput »neukrotivog planinara« prisiljena ispomagati kako bi se spoznajno prislonila na neovladivu, zastrašujuću, bezdanu prazninu pjesničkog svemira. Slika zorno napućuje na etos koji prožima sve priloge okupljene u Drugom životu — umjesto kanibalskoga proždiranja objekta-teksta za volju ojačala subjekta kritičkog iskaza, Višnja Machiedo njeguje u nas posve rijetku odanost štivu, opusu, autoru kojeg tumači, potpun čitateljski pristanak i prihvat svijeta koji joj je namjera predstaviti, do granica posvemašnjega metempsihotičkog zaposjedanja tog »drugog života«.

Ali upravo zbog toga neskrivenog poštovanja i privrženosti, zbog te doslušnosti kojom uranja u tako raznolike spisateljske imaginacije i životne projekte kao što su svjetovi francuskih srednjovjekovnih romanopisaca, patafizičara Borisa Viana ili pak etičara Emanuela Lévinasa, ona na svoj asketski put kroz šumu simbola, ili — kako njezini Kinom opčinjeni Claudel, Segalen i Michaux hoće — začudnih ideograma duhovne kaligrafije nikad ne kreće nespremna, bez prtljage svoje iznimne erudicije, preko koje pušta da se razlijevaju izvori novih značenja koje detektira. No ona se tim planinarskim spravama ne služi, kako Šop čini se daje naslutiti, da bi se slavno uspela do vrha, na rame odabranih gorostasa, pa ih odatle nadmoćno, a zapravo patuljasto preispisivački tapšala: konačno, za većinu njih ona je doista bila neodljepljiv, trbuhozborački suputnik, zapremač njihova hrvatskoga glasa. Stoga ne iznenađuje i što se u posljednjem prilogu u knjizi, posvećenu traduktološkoj studiji Ive Grgić Osman i njegovi dvojnici, jednako su-ćutno igra njezinim naslovnim riječima, govoreći o zdvojnosti prevodilačke čarolije, o istodobnu kretanju dvjema obalama jezične, kulturne i književne rijeke, ali i o prevođenju kao povlastici »najizoštrenijeg čitanja«.

Ta njezina prevodilačka uvježbanost za izoštreno čitateljsko dvoglasje opskrbila je i ovu knjigu svojevrsnom, ovaj put kritičarskom čarolijom, prometnuvši sintagmu iz naslova u nešto više od lapidarne sugestije da čitati knjige znači živjeti još jednim životom ili da su knjige gdjekad i životni supstituti. Na proširenje mogućih odgonetki naizgled pristalo jednostavne naslovne kombinacije riječi nuka naime ne toliko kompozicijsko koliko, da tako kažem, interesno načelo knjige. Ona se doima sročenom prema kronološkom nizu nastanka pripovjednih, filozofskih, pjesničkih, antoloških i traduktoloških djela koja su u žarištu pojedinih studija i osvrta, no svaki njihov predložak, bilo da je riječ o izabranu tekstu ili piscu, na svoj način varira, nijansira i prije svega, ističem, konkretizira ideju dodira s drugotnošću koja se već nekoliko desetljeća u teorijskoj literaturi provlači majestetično obdarena velikim početnim slovom.

Ponajprije, u nizu se tekstova promišlja već spomenut odnos primata i izvedenosti, dakle sekundarnosti između autorske bio- i biblio-grafije, ne dakle zbog pozitivističke sklonosti da se smisao teksta derivira iz piščeve životne priče, nego zbog specifična životnog uloga što ga gotovo svaki ovdje prikazani pisac nudi pisanju: većina njih ovdje, naime, potomci su prokletih pjesnika, ponajprije Rimbauda i njegova još sablažnjiva rascjepa, ali i prednjačenja pjesništva nad akcijom; Bretonova nadrealistička uzor-žena konstrukt je na razmeđi proznopjesničke slike, stvarnih prototipova, Nadje, Jacqueline Lamba i Elise Claro, ali i naputka za moguće buduće oživotvorenje, ne žene-generala ili žene-predsjednika, nego žene-pjesnika koja će nuditi svoje, različite svjetove predodžaba; Vianova doživotna srčana bolest pretvara se u znamen maštene i moralne srčanosti tog autora Srcodera, kako Višnja Machiedo dovitljivo prevodi njegov naslov Arrache-coeur, a otvorena rana Celineova stilski profinjenog crnohumornog pisma uzvratno kao da nagriza i njegovo fizičko zdravlje i ugled osobnog imena.

Dovedeni u tijesno susjedstvo nerijetko logikom neizbježna informativnog aspekta žanra predgovora, život i djelo svakog pisca u Višnjinoj se vizuri manje uzajamno osvjetljuju, prije metaleptički isprepleću, pa završni dojam uvijek ostaje života nadigranog neslućenim ekstenzijama knjige, kadikad, kao u Bretona i Šopa, pružene vilinskim i kozmogonijskim vizijama — onome što i u povodu Jacquesa Dupina, a na Rimbaudovu, kako ona voli reći, utreniku, Machiedo zove »prednošću pjesničkog jezika koji ponire u neizvjesnost budućeg« — kadikad pak, kao u Viana i Celinea, patafizički opsjednute retroaktivnom potragom za »latentnim ishodištima okrutnosti, nasilja i apsurda«. Jer, kako ističe autorica, za velikane kojima je ona zaokupljena, ali potencijalno i za sve njihove čitače, vrijedi puni napon onog kategorijalnog određenja kojim Lévinas nadopunja Heideggerovo In-der-Welt-sein, krsteći ga zum-Buch-sein, družbovati s knjigama, ali i odati se knjizi, trpjeti i proizvoditi njezin tranzitivni nagovor, »izazovno dobačen drugim ljudskim bićima«.

No dotaknuti drugi život ipak prije svega znači voljeti drugog i drugo, pa se još jedna provodna nit knjige plete oko višestrukih, što putenih, što etičkih, što mističkih, što mogućih, što nemogućih, ali svagda ljubavnih sučeljenja s radikalnom drugošću Drugog. Tako, uostalom, ova zbirka eseja i započinje, samim krunskim ljubavnim mitom o Tristanu i Izoldi i njegovim brojnim romanesknim preinakama. O njima autorica, ujedno i njihova prevoditeljica sa starofrancuskog, sudi oboružana analitičkim arsenalom nedostupnim panoramskim pregledima »povijesti romana«, ispravljajući stoga usput i poneku nasumičnu kvalifikaciju o »plošnosti« srednjovjekovne romaneskne produkcije — i to upravo iznalaskom zametaka navodno tek postmodernističke romansijerske autorefleksije — te se sama radije odlučujući za sebi svojstvenu »vrtoglavicu« pred nenadoknadivošću povijesnoga zijeva što je dijeli od srednjovjekovlja i za predano razgrtanje ne samo datacija nego i tradicijskih slojeva pojedinih verzija toga ljubavnog kamena temeljca zapadnjačke uljudbe, koji raspravu o ljubavi za radikalno Drugog začinje postulatom o radikalnom alteritetu same ljubavi.

Od toga postulata samo se neupućenima može činiti da je ogroman skok do Bretonove »lude ljubavi«, kojom se knjiga nastavlja, dostojnom poniznošću pokazujući kako ono, što je opreznom istraživaču poput Višnje Machiedo uvijek vremenski ponor potencijalne anakronističke metodološke prtljage, pjesniku poput Bretona svagda prirodno su-vremensko sustanarstvo. Tako Tristanov i Izoldin prividni ljubavni autizam odjednom u Bretona doista, prema autoričinu nadahnutu zagovoru, cvjeta u smjeru učinkovitih uljudbenih preobrazbi: ljubav se, ponajprije, i sama proglašava tvorbom ljudske stvaralačke imaginacije, »vječnom spekulativnom raspravom«, misterijem naknadnih generativnih sposobnosti neodvojivim od misterija književnog stvaralaštva, s kojim dijeli ezoterično načelo neposustala zastiranja novim i novim maštenim velovima, a ne profano načelo navodna istinosnog razgolićenja. Nakon Bretona, slijedi Vianova ljubavna Pjena dana, čipkasti rub vodenih mjehurića na kojemu muško-žensko »biblijsko prokletstvo« pleše sa svojom utopijom sreće. Srodnu opasnu sraštenost nasilja i ljubavi kao njegova mogućeg zaliječenja Višnja Machiedo ističe i u antropološkom diskursu Renéa Girarda, jednako zadubljena u ponovno iščitavanje biblijskih parabola, posebice svjetla što sja iz Ivanova evanđelja, svjetla ljubavi, ali i nedočitana uvida u mimetički ciklus žrtvovnoga nasilja. U istome će se, judeokršćanskom krugu kretati i misao Emmanuela Lévinasa, ponovno, za autoricu, predana abdikaciji svake filozofske »egologije« za volju ovaj put etički naumljena preizuma ljubavi, pogleda na Drugog licem-u-lice. Posebno se mjesto u Drugom životu, međutim, čuva za nenametljiv dug vlastitoj drugosti, nenametljiv ponajprije utoliko što se drugost na koju mislim nigdje izravno ne povezuje s autoričinim ženskim identitetom: pa ipak, esej o nadrealističkoj uzor-ženi, koja će kao žena-pjesnik tek koju stranicu poslije reklo bi se nepredvidljivo obznaniti svoja mnoštvena lica u prikazu antologije hrvatskih pjesnikinja I bude šuma Tee Benčić-Rimay, umnogome nas potiče da preciznije domišljamo obrise i svojstva nadrealističke uzor-kritičarke kakva je sama Višnja Machiedo. Izbor čitateljskih pobuda na koje nas ovdje nuka, opremajući i nas nužnim penjačkim pomagalima, ali i obećavajući nam ushite i ekstaze srodne mističnim iskustvima njezinih odabranih pjesnika-putnika po Kini, svjedoči o njezinoj upornoj, prkosnoj opomeni suvremenoj duhovnoj, političkoj, ali i književničkoj aroganciji, što dobrim dijelom nastupa i zbog samozadovoljna zaborava modernističkih smjelosti — u spisateljskom eksperimentu, vrijednosnom izazovu, prevratničkim nagnućima, ali i spremnosti na izopćeništvo umjesto priznanja, trošenje života umjesto stjecanja dobara. Trošeći svoj život na epifanijske trenutke uspjelih književnoznanstvenih i prevodilačkih premosnica Višnja Machiedo omogućila je i nama da skupa s njom koračamo objema obalama, ovog i -drugog života.

Lada Čale Feldman