U šumi Striborovoj

U šumi Striborovoj

ASSITEJ–ev festival u Čakovcu, gledajući u cjelini, pokazao je uzlaznu putanju kakvoće rada u domaćim dječjim kazalištima

Na 9. susretu kazališta za djecu i mlade Hrvatskoga centra ASSITEJ dvanaest je kazališnih predstava na pozornici čakovečkoga Centra za kulturu omogućilo cjelokupan uvid u razinu recentne domaće kazališne produkcije za djecu. Deveto izdanje ASSITEJ–eva festivala u Čakovcu, gledajući u cjelini, pokazalo je uzlaznu putanju kakvoće rada u domaćim dječjim kazalištima. Uz tu poopćenu konstantu, bilo je i pojedinačnih dosljednosti: splitsko Gradsko kazalište lutaka i ove je godine pokazalo ustrajni rast, zadarsko Kazalište lutaka potvrdilo je silaznu putanju, Dječje kazalište Ivana Brlić Mažuranić iz Slavonskoga Broda već predugo ostaje na doista niskoj razini, dok je zagrebačko Kazalište Trešnja nesudjelovanjem na ovome (ali i drugim!) festivalima i nadalje vjerno svom ignorantskom, samodovoljnom ponašanju, čime će najveću štetu učiniti upravo sebi. Od jedanaest predstava u konkurenciji, deset je nagrada podijeljeno između šest predstava. Nagrada za najbolju predstavu u cjelini pripala je riječkome Kazalištu lutaka za iznimnu Šumu Striborovu u režiji Laryja Zappije. Atmosferu Šume Striborove, koja je, prema zapisima Ivane Brlić Mažuranić, »izletjela kao iskra sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma«, redatelj Zappia gradi na spoju lutkarskog i dramskog izričaja, a njegova zamisao o tom kanonskom djelu hrvatske književnosti urodila je scenskim ostvarenjem nagrađenim i u kategoriji glazbe (Duško Repotec — Ute) te u kategoriji oblikovanja svjetla (Deni Šesnić). Izuzev riječkih lutkara, na čakovečkome ASSITEJ–u kvalitetom su se izdvojili Kolbaba i Brzojavko Dječjega kazališta u Osijeku u koprodukciji s Kazalištem Virovitica te splitski lutkari s Matom s onega svita Jasena Boka. Redatelj Robert Waltl je Kolbabu i Brzojavka iz Čapekove Poštarske bajke protisnuo kroz svoj osebujan rukopis, darovavši mladoj publici (od 5 do 90 godina!) divno putovanje prema ljubavi, jedinomu vrijednom životnom cilju. Dakako, u najboljim kostimima na festivalu, koje je potpisala Ana Savić Gecan. Najveća vrijednost splitskoga Mate s onega svita svakako je ogledni primjer glumačke suigre čitavoga ansambla, a tu su i dvije izvrsne glumačke minijature — Turčin u interpretaciji Ivana Medića te Matina mater u interpretaciji Snježane Sinovčić–Šiškov. Matu s onega svita otežava neprimjerena scenografija (plast sijena, drvo…), najvjerojatnije posveta scenografiji iz Šarčevićeva Ere s onoga svijeta. Apstraktan plesni pokret Larise Lipovac i Damira Klemenića iz Padobranaca zagrebačke Male scene, kao i izvrsna nepotpisana scenografija iz iste predstave, dokazali su mogućnost da se vrhunska, razgovijetna naracija postigne na mnoge načine, samo ih treba istraživati. Dinamikom i tempom, pretapanjem iz uloge u ulogu u Igri zagrebačkoga Dječjeg kazališta Dubrava glumica Maja Kovač kao Djevojčica ostvarila je iluziju filmskoga vremena u kazališnoj predstavi nastaloj prema motivima istoimenog animiranoga filma Dušana Vukotića. Među vrhunska glumačka ostvarenja viđena na ovom festivalu ulaze i Goran Koši kao Dječak pas Andreas te Blanka Bart–Hajoš, koja je oblikovala impozantnu kreaciju Stare majke u predstavi Dug put kući Kazališta Virovitica. Igrali su pred čakovečkom tinejdžerskom publikom, nažalost životno posve nepripremljenom za senzibilitet te zahtjevne predstave. Kad je riječ o predstavama za odrasle, autorima je dopušteno reći kako ih zanima samo inteligentna i senzibilna publika. Takvo što izgovoriti kad je riječ o dječjoj ili omladinskoj predstavi čini se gotovo bogohulno. Ipak, zbog neosporne vrijednosti virovitičkoga Dugog puta kući, predstave koja naprosto nije za svakoga, možda treba na blagajni teatra napisati: Samo za odlikaše!

Dubravka Lampalov