U SUGLASJU RAZLIKA

U SUGLASJU RAZLIKA

Utjeha kaosa, prir. Miroslav Mićanović, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006.

Vrijeme antologija, reklo bi se, vrijeme je koje upućuje na zrelost. Ali. Zrelost ovdje donosi zabrinutost pred nevremenom: kad se hoće spasiti ljetina ususret bankrotu sustava financiranja knjige (čak šire!), puzajućem analfabetizmu i entropiji. S obzirom na to kako stoje stvari, ni jednoj od izlazećih antologija neće biti tuđa strepnja: da ne bude posljednja. Ali nemoguće je i u toj situaciji ne sjetiti se dobroga Hölderlina, koji obećava: »Gdje je opasnost, tu raste i ono spasonosno«. Potražimo stoga utjehu kaosa.

Prva od utjeha ove antologije jest njezina uvjerenost da poezija jest. Zato Mićanović ne traži dokaze u prošlosti, jer uzima u obzir samo poeziju objavljenu tijekom posljednjih deset godina. Koji su joj argumenti? Prvi od njih jaka je autorska prisutnost, a ne, kao što je do sada najčešće bilo, skupina homogenizirana pripadnošću naraštajnom konceptu, skupnom projektu, simboliziranom nazivom matičnoga časopisa, unatoč svakom »osjećaju preglednosti i usustavljenosti, pripadnosti poetikama i generacijama«. Osim razlika koje su nedvojbeno najvažnije za izdvajanje i samosvijest pojedinca, Mićanović je pokazao da važnije premda ne toliko bjelodane veze spajaju, primjerice, Dragojevića s Bagićem i Božicom Zoko, Marunu sa Stojićem, Bajsićem i Ivanom Bodrožić, Gordanu Benić s Miroslavom Kirinom, Petraka s Valentom i Rešickim, Šodana s Tatjanom Gromača, Slamniga s Dedićem i Malešom, Paljetka sa Stojevićem, Maleša s Prtenjačom... Po tim tajnim vezama autor je uostalom antologiju i slagao, one su cement koji spaja pokazujući privlačnost po razlikama. Ako u navedenim suglasjima nismo spomenuli za hrvatsku poeziju sve važnijega Marija Suška, to nije slučajno, jer njegova metafizička figuracija, u odnosu recimo na Maruninu optimističkiju verziju progonstva, teško može naći egzistencijalno–biografsku podudarnost — osim u Jozefini Dautbegović, koja je samo grubim previdom mogla biti izostavljena.

Mićanovićeva antologija vrlo je uspješna u formuliranju proizvodne jezgre, koja određuje aktualan, punokrvno prolazan, ali pravodobno za-čuperak — uhvaćen trenutak novije hrvatske poezije, gdje se ona do sada mogla vidjeti kao kontekst neusklađenih progresivnih koncepata, neiživljenih modernizama, odnosno postmodernizama, koji se međusobno prekrivaju i istiskuju (antikviraju). Mićanović je strogom, vezanom formulom — 33 pjesnika x 10 pjesama — razvio i usavršio Maroevićevu zamisao antologije koja odustaje od količinskoga vrednovanja pojedinih udjela u korist snage njihova zbornog nastupa.

Mićanovićeva antologija pokazala je da živa jezgra poetskog trenutka nije ni krugovaška, ni razlogovska, ni semantičko-konkretistička, ni stvarnosna, nego da je ona nešto drugo, neka nova kakvoća koja se prije mogla samo naslućivati. Kad Petrak govori o prvim i posljednjim stvarima kao da se šeće vrtom, kada Dragojević ulaže sve svoje nehajno umijeće da izmakne temi, kad Suško govori sve konačno kao da je na nišanu snajpera, kad Paljetak hodočasti između dviju dalekih riječi što tvore rimu, kad Valent uvježbava neurozu, kad Maleš diže stih u zrak, kad Čegecov govornik bježi kroz razlike spola, kad se Stojić u pjesmi sastaje s Marunom, kad Bagić osjeća da ga piše pjesma koju piše — otvara li se to tema rukopisnog rafinmana koja je dugo tinjala iza označiteljskog orgijanja?

Izborom Igora Rončevića Mićanović se barem dotaknuo teme interdisciplinarnosti kao protuteže ogrezlosti u literarnost, koja je u hrvatskoj poeziji prevagnula nad težnjama otvaranja drugim medijima.

Ovdje se ocrtava i naš mogući prigovor, čije bi uvažavanje zahtijevalo možda znatno drukčiju antologiju. To je maloprije natuknuta metafizička sastavnica, koju bi unijela također odsutna Vesna Krmpotić, čiji molitveno-pjesmovni ciklus knjiga gradi jednu od najzamašnijih duhovnih alternativa naše novije poezije. Među dobronamjernim zamjerkama spomenimo i Krunu Quiena, slijepu pjegu krugovaša, kojemu je 2002. objavljena posthumna knjiga Igrarije sa svojom neiscrpivom ludičkom pričuvom. Hrvatsko je pjesništvo čini se odveć ozbiljno, zaboravlja se igrati. Ipak Sever! Prerano umro, ali njegova posthumna Svježa dama Damask trese — hvala Malešu! — donijela nam je njegove nove stihove kad ih više nismo očekivali! Utjeha kaosa, nadalje, nešto je manje muška antologija, ali još ne dovoljno ženska, govorimo li misleći na sve jaču zastupljenost žena u našoj poeziji, čija je vezanost uz zbilju mnogo žilavija i ujedno suptilnija (vidi odsutnu, a nezamjenjivu Andrianu Škunca). Ona je također nešto više panonska, a nešto manje sredozemna, što bi se moglo protumačiti kao obraćanje izvorima manje potrošene vitalnosti.

Unatoč mogućim prigovorima, kažimo da Utjeha kaosa djeluje kao rijetko homogen, razlikovno dorečen i zaokružen prikaz karakteristična odsječka hrvatskog pjesništva, kojemu ništa ne oduzima ni neslučajna odsutnost Slavka Mihalića, bez koga je do sada bilo nezamislivo njegovo predstavljanje. Govoreći o Međašima, neka mi bude dopušteno ovo samonavođenje, rekao sam da vizura te knjige na hrvatsko suvremeno pjesništvo nije više mihalićevska nego dragojevićevska. Neću tvrditi da se i Mićanović drži dragojevićevske vizure, ali nemir između stvarnosnog i duhovnog, između prirodopisnog i magijskog, između bjelodanog i neizrecivog, na čemu radi taj pjesnik, odgovara donekle i nakanama Utjehe kaosa. Dakako da se kaos gdjekad doima idilično u odnosu na stvarnosnu ponudu, pa je utoliko i utjeha poezije koju nam predočava Mićanovićeva knjiga više nego umjesna.