Vijenac 329

Glazba

OD KONCERTA DO KONCERTA - Branko Magdić

Svi za jednoga, jedan za sve

OD KONCERTA DO KONCERTA

Svi za jednoga, jedan za sve

slika

Münchenska filharmonija za svojega prvoga nastupa u Zagrebu doslovno je pjevala pod šarmantno razigranim i beskrajno muzikalnim vodstvom Lorina Maazela


Usponom velika luka pokrenula se još svježa, posve nova zagrebačka koncertna sezona, u čije se guste redove zbila i sve aktivnija i atraktivnija paleta orkestralnih boja. I dok će krug redovitih pretplatničkih rasporeda Simfonijskoga orkestra HRT-a, a u povodu autorove 150. obljetnice smrti, načeti u nas gotovo nepoznata dramska poema Manfred Roberta Schumanna (12. listopada), u istoj se velikoj dvorani Lisinskog u kratkome terminskome vremenu (18. listopada) dogodilo i iznenadno, a izvanredno vrijedno, prvo hrvatsko gostovanje Münchenske filharmonije pod vodstvom čuvenoga i Zagrepčanima već znana Lorina Maazela. I tako su i (samo)izabrani i (samo)pozvani baštinici glazbeno-književne vrste i njezine suvremene reprodukcije za trenutak uzdaha istodobno i branili i napadali vratnicu vlastite opstojnosti u okvirima naslijeđenih oblika, gdje skok u borbu (niti) na život, (niti) na smrt, u slučaju Byronova spjeva o romantičnome antijunaku Manfredu, i dalje ostaje na tragu namjerno neodgovorena pitanja.

A upravo će to (hamletovsko) biti ili ne biti i u krhku liku ranomladoga romantika Roberta Schumanna pokrenuti sudbinu vječne (i betovnovske) lavine, čija ranjivost psihe idealno kruži oko medija manfredovskoga nadsvijeta. Idealno i za prostor možebitne antičke tragedije sa svjetinom (starogrčkim korom ili u baroku turbae zborom) kao tumačem i prokazateljem zapisanih zbivanja, što se u stilu poluscenske, a zapravo klasično koncertne i tek djelomično oratorijske provedbe dirigenta Nikše Bareze i dramaturginje Sanje Ivić ipak zadržao na razini informacije s pristojnim izvođačkim dosezima, ali bez želje za ponovnim preslušavanjem te poeme u tri dijela za naratore, sola, zbor i orkestar. Teško je, istina, možda danas u senzibilitetu hitre (i površne) spoznaje o materijalnome dobru i zlu i biti dijelom bajronovskoga propitkivanja tijela (niti života) i duha (niti smrti), a još teže bez stanke prosjediti sedamdesetak i više minuta u uzaludnu (zamračenom dvoranom onemogućenu) pokušaju aktivna praćenja inače vrijedna prijevoda Maje Oršić Magdić i pridruženih joj, djelomično i problematično ozvučenih (većma čitanih!) recitacija glumačkoga ansambla na čelu s Draganom Despotom u naslovnoj ulozi. Problem je, jasno, i u samu konceptu Schumannova Manfreda. Ni kazalište, ni opera-oratorij, nego blago nejasna dramska poema sa scenskom glazbom orkestra kao naličjem duševnih stanja stvarnih bića, 115. opus njemačkoga skladatelja zaustavio se na križanju neprofiliranih stilskih oznaka, u kojima prevladavajuće govorne dionice prekrivaju zborni slog kao najistaknutiji vokalni segment cijele partiture. Slijedeći tako propisan okvir autorove vizije u romantizmu sveopće, zapovjedne borbe (ni) na život, (ni) na smrt, a u duhu incestuozna odnosa što nadlijeće i oblijeće ljubljenu Manfredovu sestru Astartu (Ana Kvrgić), dirigent Bareza u mudro je suzdržanoj gesti nadzirao tijek radnje na pozornici, gdje koncentrirana predigra već razotkriva očekivan usud s koralnim (zbornim) pjevom posmrtne koračnice u završnome, mjestimično i apoteozno intoniranu prizoru djela. Uz radijski orkestar primjerna zvuka, u izvedbi Schumannova Manfreda sudjelovali su i združeni zborovi, HRT-a i I. G. Kovačić, dok je solističko-pjevačku skupinu nadljudskih bića što se rijetko oglašavala predvodio Ariman u provedbi baritona Miroslava Živkovića.

U slavu pobjede i umjetničkoga života pred vratima pustolova od misterija ljudske smrti doslovno je, pak, pjevala Münchenska filharmonija za svojega prvoga nastupa u Zagrebu pod šarmantno razigranim i beskrajno muzikalnim vodstvom Amerikanca sa sveplanetarnom putovnicom Lorina Maazela. U četvrtom ukazanju zagrebačkoj publici, sedamdeset šestogodišnji maestro s nepogrešivim je osjećajem za koncertnu dramaturgiju orkestar Felixa Weingartnera, Mahlera, Waltera, Kempea te naposljetku i u vremenu zlatnih godina druge polovice prošloga stoljeća neponovljiva Sergiua Celibidachea vinuo do najčišćih solističkih dimenzija. I stoga program bez uobičajena lika pijanista, violinista ili čelista u središnjemu dijelu, čiju će ulogu sada preuzeti sam orkestar u namjerno paradnoj, popularnoj, aristokratski uređenoj i zanatski savršenoj, prestissimo furioso artikulaciji Kodalyevih Plesova iz Galante (1933). Okvirni potporanj muziciranju Münchenske filharmonije čijim će upravo svim dionicama od timpana do piccola, od klarineta i maloga bubnja do rogova, flauta i oboe, po isteku svake izvedbe maestro Maazel i manualnom gestom odati počast vrhunske solističke reprodukcije, dali su zvukovi biserna medaljona na način Prokofjeva te na samu kraju Bartokova oproštaja od svijeta glazbe i čovjeka. A baš se u virtualnome skoku vremenskoga stroja za putovanje unaprijed i unatrag, a sa sitnim vezom finala Klasične simfonije s mjerom Haydna i Mozarta (1917), zimzeleni Prokofjev lijepo zagledao u posljednju kajdu Mađara od Novoga svijeta, Bele Bartoka.

I baš ondje gdje Giuoco delle coppie u sparenim salonskim sinkopama prizivlje duh starih (s vjetrom prohujalih) gavotta, da bi kontrasna prsnuća svijetloga i tamnoga u konačnici Koncerta za orkestar (1943) proključala i fugiranim pozivom na pitomo izokrenut ples ipak ne sotonskih, nego ljudskih stihova. Još živo, čitamo u programskoj cedulji zagrebačkoga gostovanja Münchenske filharmonije, fotografsko pamćenje Lorina Maazela s dirigentskim je štapićem bez partitura za pultom suvereno lako brodilo trolistnim prijelomnicama glazbe 20. stoljeća. A iza te jednostavnosti savršenstva bez nedostatka krije se dakako i tradicija dulja od stoljeća minhenskoga orkestra i sa crnim i sa sijedim (dirigentskim) glavama na vrhu piramide, iznad čijega zajedništva zauvijek plamti žar prvoga zaljubljivanja. Zato ton kao princip vrhovnog autoriteta, miljenika i Olimpa i Walhalle u zlatnome runu od ruke ljudske, zato i Münchenska filharmonija s raskošna brijega probranih u putanji parafrazirane mušketirske krilatice: Svi (orkestar) za jednoga, jedan (dirigent) za sve!


Branko Magdić

Vijenac 329

329 - 26. listopada 2006. | Arhiva

Klikni za povratak