STILSKO JEDINSTVO

STILSKO JEDINSTVO

Dugotrajnost predstave omogućio je sklad promišljene Selemove režije sa stilskim jedinstvom i čistoćom scenografije Božidara Rašice, kostima Silvije Strahammer i scenskoga pokreta Sonje Kastl

Sto pedeset izvedaba doživio je Verdijev Nabucco u režiji Petra Selema u Zagrebačkoj operi, od premijere u lipnju 1984. godine. Postavljena pod glazbenim vodstvom Mire Belamarića, predstava s dvjema pjevačkim podjelama donijela je Hrvatskome narodnom kazalištu mnoga priznanja na gostovanjima u inozemstvu (između ostalih, u Kijevu, Moskvi, Lenjingradu i Salzburgu), a zagrebačkoj publici mnogo zadovoljstva. Zagrebačka publika voli Nabucca, i to je pokazala na svečanoj 150. izvedbi.

Dugotrajnost predstave omogućio je sklad promišljene Selemove režije sa stilskim jedinstvom i čistoćom scenografije Božidara Rašice, kostima Silvije Strahammer i scenskoga pokreta Sonje Kastl. Dramaturški jasno profilirani likovi, pregledna i logična mizanscena, vizualno atraktivni veliki skupni prizori, od kojih se osebujnom atmosferom izdvaja zbor Va, pensiero, pa i neki unutarnji žar ansambla, tj. zbora Zagrebačke opere, koji također voli Nabucca i uživa u svakoj njegovoj izvedbi, omogućili su da predstava scenski i danas djeluje svježe, bez traga zamora.

Glazbeno Nabucco ne sjaji kao nekada. Odavno je izgubio snažne premijerne protagoniste i čistoću autentična ranoverdijanskog stila što ga je ostvario Miro Belamarić. Svečana izvedba povjerena je mladom talijanskom dirigentu angažiranu u Ljubljanskoj operi Gianluki Marcianóu, koji ju je ispunio žustrim tempima, ali nije ostvario preciznu usklađenost orkestralnih dionica, dok glazbeno korektnu zboru nedostaje pedagoškog rada na uobličavanju ljepote i kompaktnosti tona.

Zagrebačka opera željela je što dostojnije obilježiti 150. izvedbu angažiranjem nekoliko svjetskih opernih solista, slavnih upravo po ulogama u Nabuccu. Nažalost, umjesto sopranistice Sylvie Valayre nastupila je Paoletta Marrocu, glumački naglašeno dramatska Abigaille, impresivna u završnom prizoru, ali često neugodno prodorna glasa. Bariton Alexandru Agache predstavio je glasovno snažnog, rutiniranog Nabucca, a sličan je bio i Ismaele Francesca Anilea. Preostalo dvoje protagonista, bas Alexei Tanovitski kao Zaccaria i mezzosopran Nino Surguladze kao Fenena, dolaze iz redova mlađih pjevačkih snaga, lijepih glasova, kojima još nedostaje iskustva u njihovim ulogama.

Tako se dogodilo da je 149. Nabucco, izveden tri dana prije, što se solističke podjele tiče, prošao bolje. Nastupili su bugarski operni umjetnici iz Sofijske nacionalne opere, u povodu predstavljanja monografije Bugarski pjevači na hrvatskoj opernoj sceni Marije Barbieri. Svi su pokazali suverenost pjevačkog umijeća svojstvenu bugarskoj pjevačkoj školi, a neki od njih, primjerice mezzosopranistica Elena Čavdarova-Issa kao Fenena, iznimnu ljepotu glasa. Bio je tu i veteran tenor Cvetan Cvetkov kao Ismaele, mladi, bariton Kiril Manolov koji obećava u naslovnoj ulozi te mlada sopranistica Gabriela Georgijeva, kojoj mladost omogućuje da njezina Abigaille lijepo zvuči, ali je ipak šteta što glas rasipa na tu paklensku ulogu, kao i Giocondu, umjesto da ih ostavi za poslije.

Za ulogu Zaccarije najavljivao se čak legendarni Nikola Gjuzelev, ali je na koncu nastupio naš bas Ivica Čikeš. Ostvario je ulogu pune glasovne zrelosti, snage i ljepote, fino razrađenih pjevačkih linija, sigurnih visina i sonornih dubokih tonova. Njegov je Zaccaria dostojan blistavih pjevačkih ostvarenja s kakvima je Nabucco počeo svoj scenski život prije 22 godine.

Davor Schopf