Prostor kao tržišno dobro

Prostor kao tržišno dobro

Temeljno obilježje oblikovanja novih gradskih središta izostanak je prostornoga planiranja. Stihija tržišta nekretnina potaknula je stihijsku popunu prostora, što je naposljetku dovelo do stihijske arhitekture. Riječju, prostori visokih mogućnosti, a rezultati skromnih oblikovnih dostignuća

Prostor je u Hrvatskoj definitivno postao tržišno dobro. Ekonomska vrijednost prostora u potpunosti je potisnula njegove socijalne, kulturne, povijesne i estetske vrijednosti. Već početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća naš poznati povjesničar umjetnosti Milan Prelog u članku naslovljenu O krizi javnoga prostora (»Arhitektura«, 180/1, 1982) pisat će, kako se u »strogoj privrednoj računici prostor pretvara u svojevrsnu sirovinu«. Pritom Prelog ističe kako suvremena ekonomija nužno zapostavlja cijela područja društvenih potreba zbog nemogućnosti da se egzaktno izmjere njihove vrijednosti i tako uključe u sektor rentabilne proizvodnje.

Negativan trend započinje tijekom 19. stoljeća usporedno s naglim rastom modernih gradova i industrijskom revolucijom, a vrhunac će doživjeti početkom 21. stoljeća globalnom urbanizacijom, kada više od polovice svjetskoga stanovništva živi u gradovima. Iz tog će razloga umjetnički direktor 10. venecijanskog bijenala arhitekture Richard Burrdet 21. stoljeće nazvati prvim stvarnim urbanim dobom, tim više, jer se prema predviđanjima stručnjaka UN-a očekuje da će građana do 2050. biti čak 75 posto. Riječ je o problemu s kojim su se susreli svi svjetski gradovi. No, najdrastičnije će doći do izražaja u zemljama tranzicije i posttranzicije, koje su postale žarištima tzv. divljeg kapitalizma u kojem je javni, odnosno društveni interes u potpunosti potisnut pojedinačnim. U tom kontekstu prostor se počinje doživljavati isključivo kao tržišno dobro. Prostor, urbanizam i arhitektura svedeni su na riječ nekretnina, koja ima samo jednu vrijednost, a to je ona tržišna, koja se isključivo određuje cijenom četvornoga metra. Umjesto urbanista, arhitekta, kritičara i javnosti arbitri određivanja vrijednosti prostora postale su agencije za procjenu i prodaju nekretnina, čija je formula izračunavanja vrijednosti banalno surova – Jarun: 106,76 m2, 150.000 eura, Ksaver: 320 m2, ured, 500.000 eura, Stenjevec: 66.07m2, 135.000 eura, Travno: 42m2 , stan, 90.000 eura, Poslovni toranj Vukovarska: 420 m2... i tako u nedogled. U nas trend će najdrastičnije doći do izražaja na primjeru grada Zagreba, gdje ga možemo pratiti u nekoliko razvojnih etapa. U prvom razdoblju, tijekom prve polovice devedesetih godina 20. stoljeća, dolazi do nagla porasta stanovništva i nekontrolirana bujanja izgradnje u prigradskim zonama. Riječ je o mahom seoskom stanovništvu pridošlu što s područja opustošenih ratnim zbivanjima, što zbog bolje zarade u gradu. Upravo u to doba na vrhuncu je bespravna gradnja, koja će uz prigradske zahvatiti i zelenu podsljemensku zonu, a ubrzo će se proširiti čitavom državom.

Tijekom druge polovice devedesetih dolazi i do prvoga većeg prodora kapitala, koji je mahom ulagan u izgradnju poslovnih i trgovačkih objekata u samu središtu grada (Importanne galerija, Kaptol centar, Branimir centar). Agresivnim odnosom prema zatečenu prostoru većina tih objekata bitno će narušiti gradsku jezgru, osobito neke njezine prepoznatljive vizure. Početkom stoljeća trend izgradnje poslovno-trgovačkih objekata iz uže gradske jezgre premjestit će težište na glavne prilaze središtu — Savsku cestu (Hoto toranj, arhitekt Marijan Turkulin) i Ulicu grada Vukovara (izgradnja 25-katnog nebodera na potezu Vukovarska, Lučićeva, Humboldtova, arhitekt Marijan Hržić), odakle će se nastaviti širiti uza sve gradske magistralne pravce, Vukovarskom i Slavonskom prema istoku te Ljubljanskom prema zapadu. Ekspanzija je praćena sve većim prodorom kapitala, mahom stranoga podrijetla. Glavne zone izgradnje premještaju se na nekadašnju gradsku periferiju na kojoj se počinju oblikovati nova gradska središta. U zapadnom dijelu grada, na široku prostoru između Aleje grada Bologne, Zagrebačke ceste, Ljubljanske avenije i Kovinske ulice razvija se trgovačko središte, s velikim trgovačkim lancima te nekoliko džepova stambene izgradnje (Špansko). Istodobno se na istočnoj periferiji grada, na prostoru Heinzelove ulice te Ulice grada Vukovara i Radničke ceste, intenzivno gradi novo poslovno središte grada s brojnim poslovnim tornjevima velikih domaćih i stranih korporacija. Temeljno obilježje oblikovanja novih gradskih središta izostanak je prostornoga planiranja. Stihija tržišta nekretnina potaknula je stihijsku popunu prostora, što je naposljetku dovelo do stihijske arhitekture. Riječju, prostori visokih mogućnosti, a rezultati tako skromnih oblikovnih dostignuća. Stihijske popune prigradskih prostora beskonačnim halama trgovačkih lanaca i bezličnim korporacijskim zgradama stvorile su specifičan model, koji bismo mogli nazvati modelom grada u gradu. S jedne strane imamo grad identiteta sa, kako će pisati naš poznati arhitekt i urbanist Radovan Delalle (Traganje za identitetom grada, 1997), skrivenim dimenzijama gradogradnje koje su izgubljene i ponovno otkrivene tijekom vremena, a znače »njegovu jedinstvenost i posebnost, po kojoj se razlikuje od svih drugih gradova«. S druge strane, na periferiji rađa se korporacijski grad, grad bez identiteta, a grad bez identiteta, pisat će Delalle, »izgubljen je u vremenu i prostoru kao i čovjek bez sjećanja«.

Rođenje korporacijskoga grada na prostoru Heinzelove, Vukovarske i Radničke neupitna je činjenica. Naličje je već čitljivo i nimalo ne ohrabruje. Iako počeci izgradnje novoga poslovnog gradskog centra sežu do kraja osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su izgrađeni poslovni toranj Chromos (arhitekt Marijan Turkulin, 1989) i poslovna zgrada Euroherc osiguranja (arhitekt Ljubomir Cota, 1997), pravi zamah izgradnje prostora započinje od 2003. godine. Od tada pa do 2006. na tom je potezu izgrađeno ili je pred dovršetkom petnaestak velikih poslovnih objekata. Na prostoru Heinzelove izgrađena su četiri objekta — zgrada Grawe osiguranja (2005), stambeno-poslovna zgrada Heinzelova 40 — Banjavčićeva 15 (2006) te poslovna zgrada Heinzelova 62a — Podaupskog (arhitekti Ivan i Jasna Mucko, 2006). Glavnu vizuru križanja Heinzelove i Ulice grada Vukovara određuje poslovni toranj Emporis Building (2005–6) kojemu na Radničkoj cesti visinom konkurira slabašna arhitektura Zagreb Towera (arhitekt Otto Barić, 2004–6). Glavni akcent izgradnje poslovnih objekata, umjesto uz reprezentativnu Vukovarsku, usmjeren je na Radničku cestu, uz koju nastaje i najveći broj novih objekata — poslovni objekt 2000 A i C (Edvin Šmit i Iva Erdec, 2004–6), poslovna zgrada SPAZ (Fingo projekt, 2004–6), poslovna zgrada PBZ grupe (Studio A, 1996–2000). Na tom će potezu jedino poslovni centar VMD Nikole Filipovića (2004–5) urbanistički respektirati važnost Vukovarske ulice. Od ostalih zgrada spomenimo poslovnu zgradu VMD prometa, nezgrapno stiješnjenu između obiteljskih kućeraka Budmanijeve, Zofranićeve i Supilove ulice, poslovnu zgradu Zepter (1998-9) i poslovnu zgradu Grand centra na uglu Radničke i Hektorovićeve ulice. Među posljednjima na Radničkoj cesti istaknimo poslovno–stambenu zgradu Safir Telura koja je predstavljena i na 41. zagrebačkom salonu arhitekture (arhitekti Damir Mioč i Zvonimir Prlić) no budući da je u ranoj fazi izvedbe nije ju moguće valorizirati. Na kraju nameće se niz pitanja, koja će analizirajući budućnost urbanoga već tijekom osamdesetih i devedesetih godina postaviti u analizi identiteta grada Radovan Delalle. Riječju: »Kako prevladati tisućljetne društveno–gospodarske razlike na kojima se temelji današnji svijet? Kako prevladati egoizam, bijedu, neznanje i nepovjerenje, te udruženim naporima graditi otvoreni, demokratski i stvaralački grad budućnosti?« I naposljetku, »kako ostvariti toliko traženi identitet određenoga grada«?

Krešimir Galović