Plodovi jeseni

Plodovi jeseni

Uoči kineske turneje, na koju kreće 6. studenog, agilni Kvartet Rucner 11. listopada održao je u dvorani HGZ-a treći koncert iz svojeg ciklusa Godišnja doba. Jesen, u svoj raskoši boja i plodova, nasmiješila se publici već na ulazu, iz lijepo aranžirane košare obilja, da bi se uskoro pretopila u raskoš glazbe sa svježim plodom najnovije praizvedbe za koju se pobrinuo Nikša Njirić. Susrete na žicama za gitaru i gudački kvartet autor je 2005. napisao upravo na poticaj Kvarteta Rucner, za taj koncert u suradnji s gitaristom Darkom Petrinjakom.

U toj vrlo lijepo i pregledno oblikovanoj skladbi u četiri stavka (Preludij, Elegija, Capriccio i Rondo) gitara susreće prvo pojedinačna gudačka glazbala, a tek u efektnom završnom stavku sve zajedno. Virtuozna interpretacija nenadmašnoga Darka Petrinjaka, nositelja glavne uloge, bila je poticajna i za ostale članove kvarteta — violinistice Sidoniju Lebar i Ivu Kralj, te violista Dragana Rucnera i violončelisticu Snježanu Rucner. Međusobni dosluh i tonska ravnoteža uz profiliranu dinamiku i izražajne akcente pridonijeli su privlačnosti i uspjehu nove Njirićeve skladbe.

Sjajni glazbenik Darko Petrinjak sudjelovao je i u odličnoj izvedbi prekrasnoga Kvarteta za gitaru, violinu, violu i violončelo Borisa Papandopula, koji su glazbenici već prije izvodili i zabilježili prije tri godine na nosaču zvuka u izdanju Cantusa. Repertoarna novost za Kvartet Rucner bio je pak Gudački kvartet u D-duru Césara Francka, djelo iznimne ljepote i zahtjevnosti, kojemu su članovi kvarteta prišli vrlo studiozno, iako će samu izvedbu morati ubuduće omekšati i tonski osnažiti kako bi djelo zazvučalo u pravom sjaju.

Uoči koncerta predstavljen je još jedan plod — i to prvi plod nastojanja Kvarteta Rucner na predstavljanju hrvatske glazbe. Taj najnoviji, sedmi po redu CD, naslovljen prema imenu skladbe Sanje Drakulić Kad je kraj–početak, posljednji je u nizu zapisa nakon Mojeg djetinjstva Stjepana Šuleka, Gudačkog kvarteta Nikše Njirića i Trija za violinu, violu i violončelo Emila Cossetta.

Elegičnu Cossettovu Popevku glazbenici su ponovili i ovom prigodom u spomen nedavno preminulu skladatelju.

Gosti Zagrebačke filharmonije

Zagrebačkom filharmonijom je 13. listopada u Lisinskom ravnao njemački dirigent Urlich Windfuhr, a kao solist nastupio je japanski oboist Katsuya Watanabe. Watanabe je studirao glazbu u Tokiju, a 1991. nastavlja karijeru u Njemačkoj, ponajprije kao orkestralni glazbenik, ali i cijenjeni solist. Na nastupu u Zagrebu predstavio se izvedbom omiljenoga Koncerta za obou i orkestar u C-duru, KV 314 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Bilo je zanimljivo čuti osebujnu interpretaciju Mozartova remek-djela, kojem nije nedostajalo lakoće, ljepote tona i virtuoznosti, ali su iznenadile i zbunile stilski vrlo slobodne, mjestimice i preduge kadence, ritmičke i agogičke slobode, neizigrane punktirane note, a sve uz dosta nesigurnu i površnu (violine, rogovi!) pratnju smanjena sastava orkestra.

Maestro Ulrich Windfuhr, cijenjeni orkestralni i operni dirigent, dobitnik više međunarodnih nagrada, od 2003. slobodni je umjetnik, a predstavio se vrlo solidnim i izražajnim izvedbama predigre operi Euryanthe Carla Marije von Webera i 4. simfonije u d-molu, op.120 — grandiozna simfonijskog vrhunca Roberta Schumanna.

Repušićevo majstorstvo

Zacijelo najbolji mladi hrvatski dirigent Ivan Repušić, čija se impozantna karijera zasad razvija na našim prostorima između rodnog Zadra, Zagreba, Splita, Dubrovnika, Varaždina… prošle je godine postao šef dirigent Zadarskoga komornog orkestra, a nedavno je imenovan ravnateljem Opere HNK u Splitu, gdje uspješno dirigira već četiri godine. Stoga je bilo zanimljivo ponovno ga vidjeti za pultom Simfonijskog orkestra HRT-a 19. listopada u Dvorani Lisinski u sklopu Majstorskog ciklusa HRT-a.

U programu različitih stilova od Haydna i Mozarta do Cipre i Ravela, taj orkestar, kojem nedostaje više studiozna kontinuirana rada, pokazao je ne samo vrline nego i slabosti. Posljednje se najviše odnosi na klasični repertoar, u kojem nedostaje preciznosti, sjaja i lakoće donosa, posebice u gudačima. Osobito se to osjetilo u Sinfoniji concertante za violinu, violu i orkestar u Es-duru, KV 364 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Solistice Laura Vadjon i Natalija Anikejeva, unatoč solidno nastudiranim dionicama i lijepim momentima, nisu uvijek bile na visini zadatka – uz povremena pokliznuća i nerazgovijetnost.

Bolja je doduše bila izvedba 6. simfonije u D-duru, Jutra, Franza Josepha Haydna s odličnim solistima puhačima. Drugi dio programa donio je ugodnije trenutke. Sunčev put (Zodijak) za puhače, glasovir, harfu i udaraljke Mila Cipre bila je u svakom slučaju dostojna posveta skladatelju u povodu stote obljetnice rođenja. Vrline tih glazbenika orkestra došle su do punog izražaja u konciznoj, preciznoj, nadahnutoj i aktivnoj izvedbi.

Vrhunac koncerta nedvojbeno je dosegnut veličanstvenom skladbom La valse Mauricea Ravela, kojoj je odlični mladi dirigent sugestivne i muzikalne geste udahnuo pravi ritam, karakter, dinamiku i gradacije. Maestro Ivan Repušić uspio je tu »svojevrsnu apoteozu bečkoga valcera, fantastičnog i demonski fatalnog kolopleta« oblikovati u elegantnu, zaokruženu i impresivnu cjelinu, uz svesrdno zalaganje brojnih raspoloženih i poletnih glazbenika.

Višnja Požgaj