OD AKVARIJA DO ZATONA

OD AKVARIJA DO ZATONA

Dosad vladajući eruditski profil Pejakovićeva stvaralaštva obogaćen je ovom izložbom nenadoknadivom mjerom specifičnoga senzibiliteta. Osjećamo kako je kontemplaciju objekta i pronicanje svjetlosti (atmosfere) on umio dopuniti i neposrednim užitkom u slikanju

Dobar glas Pejakovićevih ideja o romaničkom i rimskom graditeljstvu stavio je u drugi plan njegovu vlastitu likovnu djelatnost. Izloživši suncu starohrvatske crkvice i Dioklecijanovu palaču on sam zasjenio je svoje slike, a tumačeći zdušno rad voljenih kolega i poštovanih učitelja (od monografija Šulentiću, Ružiću i Jakiću, od predgovora i kritika raznim suvremenicima, pa do pohvale brojnim metjerskim vrsnicima u kumulativnom Zlatnom rezu) Mladen Pejaković načinio je opus u kojemu kao da više nije bilo mjesta za neposredan slikarski čin. Uostalom, nije baš često izlagao, pa je i po nekoliko desetljeća znao izlagački postiti, a manifestativne je prilike prepuštao interpretacijama tuđih (arhitektonskih, kiparskih, slikarskih) radova, da ne govorimo o postavama raznih individualnih i kolektivnih selekcija.

Opsežnijom izložbom svojih slika Pejaković se oglasio samo nekoliko godina prije smrti, u zagrebačkom Muzejskom prostoru 2002, a nevelikom izložbom retrospektivnoga karaktera sad mu se posthumno odužuje i Dubrovnik, u kojemu je više od desetljeća plodno kreativno djelovao. Sretna je okolnost da se to zbiva u prostoru Galerije Dulčić – Masle – Pulitika, sve majstora kojima je on također bio posebno sklon i o kojima je sa zanosom često govorio. Motivikom i poetikom Pejaković je donekle pripadan, odnosno barem komplementaran, dubrovačkom slikarskom krugu, s afinitetima za zvučni kolorizam ili pak za sredozemnu jasnoću geometrizma i oblikovna sklada.

Završivši Akademiju primijenjene umjetnosti Pejaković je važan dio svojega dara i rada uložio u praktične zadaće (opreme pozornice, crtani film, uporabna keramika, muzejski postavi). Slobodnijim imaginativnim iskorakom predstavio se serijom Akvarija i Kvadara, početkom sedamdesetih godina, gdje je iskoristio i nemala tehnološka znanja i urođenu kompozicijsku disciplinu. U umjetnoj je prozirnoj smoli rasporedio kamene oblutke, ostvarujući živahna ulančanja i neosporan prostorni napon, začudan lirski učinak. Nakon toga inovativnog ekskursa obratio se opet tradicionalnom mediju slike, istina, služeći se podjednako uljem i temperom, akrilikom i pastelom, uz kombiniranje tehnikama.

Pozvali smo se u naslovu ovoga prikaza na početni Akvarij i aludirali na gotovo zaključni Zaton, upravo stoga da naznačimo početna slova tih naziva, a zapravo da naglasimo kako je Pejakoviću bila dobro znana čitava likovna abeceda, od A do Z, kako je svoje stvaralaštvo svjesno dograđivao na iskustvima bližih prethodnika i daljih predaka. Čitav jedan ciklus posvetio je razradi Cézanneove Mrtve prirode, a nikad nije krio afinitete za kolorističku fazu hrvatskoga slikarstva tridesetih godina, za naše Parižane i intimiste kao što su bili Leo Junek, Edo Kovačević, Oton Postružnik i Ernest Tomašević. Mogli bismo ga stoga proglasiti i svjesnim anakronistom, no ne zaboravimo da je u vrijeme njegova formiranja, kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, to u nas bila gotovo najaktualnija i najplodnija likovna opcija (nasuprot sivilu i diktatu tendencioznoga diktiranog realizma).

U svakom slučaju pred nas sada izlazi autor neosporne kreativne osobnosti, slikar koji spaja intuitivno reagiranje pred motivom i zrelo promišljanje na štafelaju. Očigledno je asimilirao postkubističku morfologiju i autonomiju gradnje kadra no nipošto nije prekinuo asocijativnu i aluzivnu nit koja ga veže s predmetnošću. Dapače, u ranijim je radovima izrazitija analitičko–divizionistička usmjerenost, da bi s vremenom ojačala potreba za sintezom i homogeniziranjem plohe. Kako ova mini–retrospektiva obuhvaća radove od 1966. do 2003, uočava se stanovita amplituda oblikovnih preferencija, ali ona ne dovodi u pitanje koherenciju ostvarenoga opusa.

Dosad vladajući eruditski profil Pejakovićeva stvaralaštva obogaćen je ovom izložbom nenadoknadivom mjerom specifičnoga senzibiliteta. Osjećamo kako je kontemplaciju objekta i pronicanje svjetlosti (atmosfere) on umio dopuniti i neposrednim užitkom u slikanju. Pred nama se tako nižu nježno sređene mrtve prirode i, još više, sjetno pripitomljeni krajolici. Uzmimo dva amblematična naslova: Kuća i stablo i Kuće i stabla pa ćemo shvatiti kako je takvim binomom slikar ukazao na temeljnu dvojnost koja ga vodi u organiziranju plohe: s jedne je strane britkost (bridovitost) i ortogonalnost zidova, kao konstruktivnog elementa, a s druge gipkost i zaobljenost granja i lišća, kao organskih sastojaka. U svakom je motivu Pejaković na sličan način gonetao raznorodne poticajne faktore, koji tek u živu dijalogu mogu dati pun rezultat.

U tridesetak slika nastalih za četrdeset godina prolazimo postajama djela koje je cjelovito u svoj svojoj (kako kromatskoj, tako i kompozicijskoj) raznolikosti. Ako nas u Posudi za voće (1980) privlači sklad smirenih okera poput zlatne oplate ili u Gružu (2001) izaziva upravo fosforescentni sjaj središta, ako u Kući (oko 1989, ili u njezinoj varijanti iz 1999) cijenimo blagost i toplinu tonskih preljeva, dok u Kući (iz 1991) primamo reskost i kloazoniranost faseta, ne znači da ne prepoznajemo jedinstveni znak autora koji je umio aktivirati sva svojstva izraza i tako dinamizirati inače apartnu i delikatnu stilsku opciju.

Čini li nam se da je Pejaković pretežno slikar južnoga ambijenta Brodovi, Gruž, Zaton, Barka u Zatonu, nemojmo previdjeti da se podjednako dobro snalazi u kontinentalnom okružju Tuškanac, Gvozd, Jagodno. No neovisno o motivu smijemo zaključiti kako njegovo izlaganje u blizini Dulčića, Masle i Pulitike i duhom i razinom slikanja odgovara zahtjevnu susjedstvu, te kako je »nadmoćna pozicija poniznosti« Mladena Pejakovića (da se poslužimo formulacijom Ive Šimata Banova) vrlo primjereno i dolično našla svoje mjesto u kontekstu Grada, u dijakroniji njegova sklada.

Tonko Maroević