Na prijelomu milenija

Na prijelomu milenija

Velimir Visković, U sjeni FAK-a, VBZ, Zagreb, 2006.

Kratica FAK, prvobitno sročena zbog lascivnosti izvornog značenja u engleskom jeziku i radi provociranja (pre)ozbiljne hrvatske književne scene, danas je gotovo uklesana u našu opću kulturu čak do te mjere da bi baš svaki natjecatelj u televizijskome kvizu Tko želi biti milijunaš? uglavnom s lakoćom zaradio na pitanju što je (bio) FAK. Uistinu, čak ni najširoj publici, uključujući i onaj dio javnosti koji se s književnošću susreće povremeno, slučajno i općenito, vjerojatno ne treba pojašnjavati što znači taj pojam suvremene hrvatske književne povijesti, prvobitni akronim za Festival alternativne književnosti koji je potom (s obzirom na razvojni put FAK-ova sadržaja s margine do apsolutne središnjice recentne hrvatske književne proizvodnje) preimenovan u Festival A književnosti.

Uostalom, o statusu FAK-a najslikovitije govori činjenica da ga se nekako počelo tretirati kao međaš i periodizacijski orijentir u pokušajima konstruiranja makropoetičkih cjelina, strujanja i smjena u najaktualnijem hrvatskom književnom razdoblju. Štoviše, nestrpljiviji mediji već tragaju za sljedećim književnim krugom, načitanim društvom iz istog kafića, interesnim savezom ili manifestnom organizacijom koja bi bila iskoristiva tema poput fakovaca, dok najnestrpljiviji izmišljaju tzv. eventualiste ne bi li medijsku formulu primijenjenu u proizvodnji fenomena FAK-a eksploatirali na novom medijskom mesu nakon što su fakovci mahom postali etablirana garnitura medijske samoproizvodnje, odnosno vrlo relevantni medijski subjekti u krojenju javnoga mnijenja i tek povremeni medijski objekti u vrlo pozerskom i manipulacijskom smislu.

No, vratimo se izvornoj ideji FAK-a u doba dok se kreirala i skočimo do vremenske distance kojom danas možda raspolažemo te zaključimo: o značenju, karakteru i posljedicama tog fenomena književnoga života u Hrvatskoj zacijelo još ne postoji suglasnost čak ni među osnivačima FAK-a.

Podsjetimo, bili su to zagrebački književnik Borivoj Radaković, osječki književnik Nenad Rizvanović (koji je u to doba bio novinar i književni kritičar, a danas je glavni urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući VBZ) te Hrvoje Osvadić, tadašnji vlasnik osječkog art-kafića Voodoo (u kojem je ugošćen prvi, kolokvijalno rečeno povijesni FAK), dok se danas bavi filmskom produkcijom.

FAK se više ne održava (zamrla je i planirana tradicija da se jednom godišnje održava u Osijeku, odakle je i krenuo ovaj književni ansambl), ali bilo kakav spomen te kratice očito još efektno odjekuje, prisjetimo li se da su nedavno jedne dnevne novine senzacionalno najavile novu mladu književnu generaciju s naglaskom na činjenicu da je to prva književna generacija nakon FAK-a. A marketinšku plodnost te kratice i njezina sadržaja spretno je iskoristio i Velimir Visković, autor nedavno objavljene knjige pod naslovom U sjeni FAK-a, u nakladi zagrebačke izdavačke kuće VBZ.

Ime autora i spomenuti naslov na prvu loptu sugeriraju da je FAK dobio svoj udžbenik budući da je Visković, predstavimo ugrubo ono što je već poznato, etablirani književni kritičar koji već desetljećima formulira poetike književnih naraštaja, njihovu poziciju na književnoj sceni te njihov zajednički identitet, ali i međusobne vrijednosne razlike. Međutim, u slučaju najnovije Viskovićeve književnokritičke knjige, ta su očekivanja samo djelomično ispunjena jer je, osim naslova, fenomenu FAK-a posvećeno samo uvodno poglavlje i još pokoji prigodni komentar u tekstovima koji slijede, a koji su, zapravo, Viskovićeve književne kritike i polemike skupljene iz tjednoga tiska.

Prvobitno objavljivane kao reagiranje književnokritičkog autoriteta na aktualne književne novitete i očito nepomirene s medijskom zadaćom jednokratna informiranja, ti su tekstovi spašeni od sudbine odlaganja u stari papir povezivanjem u ukoričenu cjelinu kojoj bi izdavačko objašnjenje glasilo: sustavan prikaz hrvatske književne produkcije uoči, za vrijeme i poslije FAK-a. Ili — kako to navodi autor u podnaslovu — hrvatska književnost na prijelomu milenija.

Iza tih ambiciozno dosmišljenih okvira nalazi se tek zbirka književnih kritika koja je jednima zanimljiva i korisna, a drugima uvijek dosadna i suvišna kao i svaka druga ukoričena zbirka književnih kritika, rijetko kad uspijevajući biti išta više od toga i služeći tek potrebama vrlo specifične čitateljske manjine. Ukratko, u ovoj knjizi — ma koliko vas naslov mamio — nećete pronaći sve što ste htjeli znati o FAK-u, a niste se usudili pitati (niti ćete se možda složiti s Viskovićevim pogledom na taj nedavni književni događaj), ali vam za utjehu možda posluži kao koristan vodič u potrazi za zanimljivim književnim naslovima iz prethodnih godina koje ste propustili, bilo svojom krivnjom, bilo FAK-ovom, u vrijeme kada je apsolutno vladao medijskim prostorom.

Igor Gajin