MIRISNICA MANIRIZMA

MIRISNICA MANIRIZMA

Koliko se god Parfem doima tipičnim Tykwerovim filmom, to je više komad rađen po diktatima prebogata europroducenta Bernda Eichingera, koji će odriješiti kesu samo ako film miriše na maniristički egzibicionizam

Premda zanimljiv brojnim filmašima, trebalo je dugo čekati da Parfem napokon zamiriše na velikom platnu. Razlog tolika odgađanja leži u prepotentnu odbijanju Patricka Süskinda da proda filmska prava, jer je Parfemove osjete smatrao odveć udaljenima od pokretnih slika. Dakako, papir je za razliku od filma uvijek prožet određenim mirisom koji nas prati tijekom čitanja knjige, pogotovo ako je osoba koja ju je posudila u biblioteci prije nas bila parfimerija u pokretu. No, jesu li piščeva stajališta utemeljena? Sve ono što pripada unutrašnjosti, pa tako i mirisi, prelazi granice vidljivoga. Jer, filmsko je platno na neki način aseptično, prazno. Ono traga isključivo za efektom zrcala u fatalnu zagrljaju narcizma i priznaje samo zatvorenu spektakularnost, dakle, kadar, kadriranje i tijelo zatočeno u kadru. Ali i pogled će malo-pomalo izgubiti nevinost, a da toga u prvi mah nije ni bio svjestan. Više se ne plaši tišine, jer film može biti i šum koji nas prati, ali i odsutnost misli i zvukova. U filmu često tražimo unutarnji mir, koji znade biti narušen smijehom, plačem, pa i najobičnijim kašljem. No, kad je riječ o osjetilima, svaki pravi film mora biti i olfaktivno, a ne samo vizualno iskustvo. On naprosto mora mirisati da bi nam se svidio. A da bismo osjetili njegov miris, za to nam uopće nisu potrebni bizarni izumi poput Odorame Johna Watersa. Zato ne vidim pravog razloga Süskindovoj panici.

No, Parfem je i logičan nastavak Tykwerova sugestivna segmenta omnibusa Paris je t’aime u kojem je ispričao ljubavnu priču o slijepom momku Melchioru i njegovoj djevojci, snimljenu na lokaciji Faubourg St Denisa, dakle, samo nekoliko koraka dalje od ulice u kojoj je živjela Grenouilleova dojilja. Da bi Melchior vidio, također mora poput Jean-Baptistea razviti savršene olfaktivne sposobnosti. Ipak, koliko se god Parfem doima tipičnim Tykwerovim filmom (Grenouille u pojedinim sekvencama čak slijedi frenetične pokrete Lole), to je više komad rađen po diktatima prebogata europroducenta Bernda Eichingera, koji će odriješiti kesu samo ako film miriše na maniristički egzibicionizam, bilo da ga njušimo u Imenu ruže ili na tijelu atraktivne Mille Jovovich (šifra: Resident Evil). Tykwerov je univerzum aseptičan laboratorij posve stran Süskindu, ograničen u stiliziranom erotizmu tijela i prostora. Njegov Grenouille više nije nakazno čudovište koje duboko prezire ljudski rod, nego ljepuškast mladić koji cijeni humanost. Mnogo je bliži Truffautovu enfant sauvageu krojenu po Rousseauovoj matrici, pa čak i Oliveru Twistu kakva ga zamišlja Polanski. Bori se da bi postao voljen i prihvaćen. Nos mu je jedino istinsko oružje, koje već od prvoga fotograma potpisuje sveti pakt između svjetla i sjene. A kad film dosegne alegorijski grotesknu završnu orgiju, kako bi zatočio seksualnost u podrum života, ostaje nam tek magični miris sjemena u zemlji u koju će zakopati Greonuillea. Nažalost, meni je zanosan miris Tykwerova filma bio pomiješan sa smradom kokica koji je dopirao sa susjednog sjedala. Jer, u hrvatskim multipleksima, Parfem smrdi! Zaudara na miris zapečena ulja, koji može biti gori od paklenskog smrada koji se širio između Süskindovih Rue aux Fers i Rue de la Ferronnerie.

Dragan Rubeša