Laganje je postalo temelj politike

Laganje je postalo temelj politike

Mislim da je Karadžiću i Mladiću tajnim dogovorom bila obećana sloboda pod uvjetom da zaustave rat u Bosni

Richard Gere boravio je u Rimu u povodu svjetske premijere svoga vrlo intrigantna novoga filma Hoax redatelja Lasseja Hallstroma o Cliffordu Irvingu, čovjeku koji je napisao lažnu autobiografiju Howarda Hughesa, te razgovarao s novinarima o tom filmu (koji se u Sjedinjenim Državama počinje prikazivati tek u travnju), filmu Springbreak in Bosnia na kojem trenutno radi i svojoj karijeri.

Zašto su američki redatelji opsjednuti Howardom Hughesom, o kojem je samo u posljednjih nekoliko godina snimljeno više filmova?

— Howard Hughes mitsko je biće. On živi u mašti svih nas. S obzirom da je posljednjih desetljeća živio skriven od javnosti, nitko ga zapravo nije poznavao. Nitko ni danas ne zna pravu istinu o njemu. O Hughesu su i za vrijeme života pisane najnevjerojatnije stvari. Na njega gledam kao na svemirsku silu, božansko biće ili lutkara koji je skriven povlačio konce. Upravo je moj lik u filmu izmislio o njemu najzanimljive priče, te sam uvjeren da će publika u njima moći uživati. Film nas podsjeća i na činjenicu da je svijet posljednji put čuo glas Howarda Hughesa upravo onda kada je telefonski u televizijskoj emisiji demantirao bilo kakvu vezu s Irvingom.

Jeste li ikada susreli Irvinga?

— Ne, ali sam pregledao sve njegove televizijske nastupe i preslušao sve njegove razgovore s producentima. U Hughesovoj maniri, Irving je pristao samo na telefonske razgovore, nije se želio upletati u film, nego je samo uzeo novac. Pročitao sam i njegovu knjigu Fake u kojoj je rekonstruirao izvanrednu karijeru Elmyra de Horyja, čovjeka koji je galerijama širom svijeta prodao lažne slike Picassa, Modiglianija i Matissea, a koja je nadahnula i Orsona Wellesa za film F for Fake. Nisam se želio susresti s njim, bojao sam se da ne izmanipulira i mene!

Je li lakše glumiti nepoznatu osobu od poznate?

— Da, kod slavnih to se uvijek pretvori u neko oponašanje, svi prosuđuju koliko ste vjerna kopija, postoji rizik nastanka karikature, dok kod nepoznatih imate znatno veću slobodu u kreiranju lika. Užasno je teško glumiti osobu koju svi poznaju, poput Hitlera ili Berlusconija. Ispričavam se zbog spominjanja njih dvojice u istoj rečenici, ne znam kako mi je to palo na pamet.

Što vas je privuklo ulozi lažljivca i varalice?

— Jedna od rijetkih stvari koji su zajedničke svim ljudima jest to da svi znamo lagati. Činimo to uglavnom zato da bismo zaštitili vlastitu ideju o tome tko smo. U ovom filmu vidimo kako se mala laž, koja je vjerojatno nastala na piću, može povezati s velikim urotama, od veze predsjednika Sjedinjenih Država i Vrhovnog suda, antitrastovskih zakona o zrakoplovnim kompanijama do Watergatea. Nixon se toliko uspaničio zbog nekih Cliffordovih saznanja da je pokrenuo prisluškivanje koje ga je i srušilo. Laganje je postalo temelj politike, ali i novinarstva. Potrebno je otići na internet da bi se saznala prava istina o nekim stvarima.

Može li prijevara poput Irvingove donijeti nešto dobra? Jesu li izmišljene priče zanimljivije od stvarnih?

— U slučaju lažne Hughesove autobiografije nitko nije bio ozbiljnije oštećen, osim izdavačeva ega, uz napetosti u Nixonovoj administraciji. Irving je znao da će kad ga otkriju morati vratiti novac, ali se ludo zabavljao. Život je bizaran, pun nevjerojatnih događaja, što Irvingova životna priča izvrsno potvrđuje, i može nas katkada nadahnuti više od fikcije.

Kakav je odnos budizma prema laganju, i što ste osjetili pri susretima s Dalaj-lamom?

— Budizam je interni i trajni proces. Laganje je pak virus kojem se teško oduprijeti. No, upoznavanje s osobom takve karizme kao što je Dalaj–lamina iskustvo je koje vas promijeni zauvijek. Dalaj–lama je poput zrcala, pred njim nema tajni. Nekad nam se ne sviđa slika koju vidimo, ali to znači da se moramo očistiti unutar sebe. Što se mog aktivizma tiče, nakon što sam dugo bio predsjednik Tibetske kuće u New Yorku, danas vodim Međunarodnu kampanju za Tibet sa sjedištem u Washingtonu.

Kako ste doživjeli Sarajevo i zašto film Springbreak in Bosnia sada snimate u Hrvatskoj?

— Bili smo nekoliko tjedana u Sarajevu, koji je predivan grad, i čini se da je narod izašao ojačan iz te noćne more. No, Hrvatska je imala bolju logistiku i produkcijske uvjete koje film traži, pa smo zato otišli iz Bosne u Hrvatsku.

Snimate film o lovu na Karadžića i Mladića, imate li ikakvu ideju o tome gdje se oni skrivaju?

— Razgovarajući s ljudima, stekao sam dojam da svi znaju gdje se oni skrivaju. Ljudi kažu da će mi reći, onda razmisle o svojoj djeci i rođacima i kažu mi da zaboravim. Karadžić za vrijeme dok je navodno najtraženiji ratni zločinac nesmetano objavljuje pjesme i drame. Čuo sam da se skriva u nekom samostanu, skriven među redovnicima duge brade i kose. Mladić je pak redovito posjećivao grob nedavno umrle kćeri. Nevjerojatno je da čovjek koji je u Srebrenici ubio trideset tisuća ljudi i držao Sarajevo pod opsadom ne može biti uhvaćen. Film želi objasniti zašto je takvo nešto moguće. Mislim da je njima dvojici tajnim dogovorom bila obećana sloboda pod uvjetom da zaustave rat u Bosni.

Kako održavate tako dobar izgled u svojim godinama?

— Imam odlična plastičnog kirurga kojega posjećujem svaki mjesec. Ako želite, dat ću vam broj telefona.

Kako je filmskoj zvijezdi biti roditelj?

— Noćna mora. Možete lagati sebi ili svima drugima, ali to je najteži posao, koji se svladava velikim naporom i upornošću.

Osjećate li se još kao seks-simbol?

— Zaboga, imam 57 godina. Koliko dugo čovjek može biti seks-simbol?

Priredio Zlatko Vidačković