Kontinuitet moderne

»Kontura«, art magazin, gl. ur. Zdravko Mihočinec, god XVI, br. 90, listopad 2006.

Aktualnost, ozbiljnost i upućenost stvaralačkoga tima »Konture« nije potrebno posebno isticati. Osim obavješćivanja stručne javnosti (i šire, jer »Konturu«, koliko sam upoznata, rado uzimaju u ruke i pripadnici drugih profesija, koji nemaju izravne veze sa svijetom umjetnosti, što, također, držim uspjehom) dokumentiranjem respektabilnog broja raznih izložbi i događanja u obliku osvrta i recenzija, bilježenjem izdanja novih stručnih publikacija, »Kontura« sustavno obrađuje teme po brojevima, koje se nameću kao goruće za suvremeni trenutak. Devedeseti broj časopisa, koji je predmet ovoga teksta, bavi se izrazito zanimljivim, važnim i intrigantnim problemom kontinuiteta moderne. O toj se temi mnogo pisalo i piše, ali čini se, često s nekom ogradom, nikada do kraja određeno ni odlučno, ostavljajući ključne momente da se tek naslute. Je li u pitanju nedostatak hrabrosti ili opravdan i razumljiv argument nedostatna objektivnog odmaka, ostavljam vremenu da prosudi. Vjerojatno je na djelu kombinacija dvaju činitelja. Problem kontinuiteta i rascjepa odnosno dijalektike moderne, obrađen je tekstovima Heinricha Klotza, koji je pokrenuo raspravu o pojmu druge moderne, Petera Weibla Stilovi dvadesetog stoljeća. Kritičke pozicije moderne umjetnosti te Wernera Hofmanna Dvostruki život umjetničkog djela. Rascijepljeni patos moderne. Zaključak je Heinricha Klotza da bi moglo biti da »različite forme moderne ne čine jedinstven stil koji je zamijenjen historizmom postmoderne, već su postale elementarni jezični materijal koji se dalje razvija i varira kao što je kroz stoljeća bio slučaj s formama grčke klasike koje čine osnovu mnogih stilova, ali ih nisu definirale«. Klotzovu intrigantnu i kreativno postavljenu tezu nadopunjava Peter Weibl pokušavajući, ponajprije, definirati pojmove, koji se naveliko (zlo)rabe: moderna, modernizam, neomoderna, postmodernizam te druga moderna, pri čemu smatra da su postmoderna i druga moderna različiti oblici kritike moderne. On izlazi u javnost s hrabrom pretpostavkom da su ideje moderne, revolucije, slobode i demokracije, s jedne strane, te diktature, fašizma, totalitarizma, genocida, šovinizma i rasizma, s druge, samo dva naličja iste medalje i proizvod proturječja unutar sama koncepta moderne. Tezu potkrepljuje sudbinskim odlukama pravaca i umjetničkih ličnosti kao što su Tomaso Marinetti, fovisti, Wyndham Lewis, Ezra Pound, Gottfried Benn, Lucio Fontana. Werner Hofmann piše o kombiniranju dvaju proturječnih gledišta kako bi se u popunosti sagledao stvarni potencijal fenomena, pri čemu naglašava važnost relacija neodređenosti. Zanimljiv je i koristan osvrt Žarka Paića o knjizi Margaret Dikovitskaye Visual Culture. The Study of the Visual after the Cultural Turn, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 2006, koji pokušava definirati odnose (komplementarnosti i potiranja) disciplina (tradicionalne) povijesti umjetnosti i vizualne kulture, kao širega kulturološkog fenomena. Dossier Željko Jerman tekstovima Antuna Maračića, Zdenka Rusa, Vlade Marteka i Ješe Denegrija daje hommage nedavno preminulom umjetniku. Od predstavljenih projekata izdvojila bih izložbu Jana Fabrea u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, kojom se nastavlja serija velikih međunarodnih izložbi te ustanove te zanimljivu umjetničku akciju 12 R 37. Revija umjetnika u Komiži, kojom se ljetos u tom slikovitom turističkom mjestašcu predstavilo dvanaest suvremenih autora. Zamisao je potekla od kolekcionara suvremene umjetnosti Tomislava Klička. Neka važna pitanja i dvojbe u suvremenom shvaćanju kiparstva iznio je Marko Golub u tekstu pod naslovom Visoki prag tolerancije, koji se osvrće na posljednji deveti Trijenale kiparstva.

Ivana Rončević